ZAČIN LJUBAVI - završena - TISKANO

29.Poglavlje

Nitko ne zna koliko hrabrosti treba imati da se može sve ovo ispričati, otvoriti nekome pogled u samu srž duše koju posjeduje. Otkriti sve one i najsitnije detalje koje ste se toliko trudili sakriti od svijeta, od svih, te sada najednom srušiti zidove koje ste godinama gradili ne bi se zaštitili. Srušila sam zidove te mu dala ulaz u svoje najskrovitije misli i bolne uspomene. Sada kad ovo pričam sve iznova proživljavam, svaki udarac, svaku ružnu riječ, sve mi se vraća. Gutam suze ne bi li ih ikako barem malo zaustavila, dovoljno sam plakala nad svojom sudbinom. Ispričala sam mu baš sve, do zadnje sitnice, ništa nisam prešutjela, izgovorila sam i ona sjećanja za koje sam se klela da ih nikad neću izreći na glas. Nisam se usudila podignuti pogled, pogledati ga u oči, previše sam se sramila pred njime. Tišina koja se nadvila nad nama bila je zaglušujuća, udarci srca odzvanjali su mi tijelom te proizvodili šumove u ušima.

„Ubit ću ga! Riješit ću svijet monstruma!", kroz zube bijesno je izrekao Riccardo blijed u licu.

„Nisam ti zbog toga ispričala, to je upravo ono što želi, da ga napadnemo pa da sve okrene u svoju korist!", tiho sam mu odvratila.

Nekako sam znala da će ovo biti njegova reakcija, i toga sam se bojala. Ne želim da krene na njega. Još uvijek mu nisam rekla za lijek koji imam protiv njega, nekako se bojim da će upravo taj lijek biti presudan, po njega ili po nas, vrijeme će pokazati.

„Znam ljubavi, znam. Protiv njega treba ići hladne glave, vjerujem da bi nam se nesmotreni pokreti obili o glave."

„U pravu si, jednostavno ne znam kome i kamo se okrenuti, što god da sam pokušala uvijek bi naletjela na zid.

Kad bi pronašla nekog tko bi mu presudio uvijek bi to nekako okrenuo u svoju korist. Bog mi je svjedok da sam pokušala, zaista jesam, na kraju se uvijek dokazalo da sam bila u krivu."

„Misliš da je mafija u pitanju?", izbacio je iz sebe nervozno šetajući po kuhinji gore dolje dok je rukom prolazio kroz kosu.

„Ne bih se iznenadila da su oni iza njega, možda si zaista u pravu kad malo bolje razmislim."

„Sada je u Italiji!"

„Molim?"

„Talijanska mafija je vjerujem puno jača od Hrvatske, možda na oni kako mogu pomoći, okrenuti ih protiv njega."

„Ne! Ne želim da se uključuješ u bilo što ako ima veze s mafijom zbog mene."

Nije mi odgovarao, šetkao je tiho po kuhinji, kao da važe riječi koje se sprema izreći. Nema jebene šanse da mu dozvolim da uvuče mafiju u ovaj slučaj, jedva da se mogu izboriti s jednom mafijom a kamo li još s Talijanskom. Nema šanse.

„Vjeruješ li mi Domina?", naglo me upitao zaustavivši se ispred mene.

„Da ti ne vjerujem nikada ti ovo ne bi ispričala."

„U redu, nemaš pojma koliko mi je drago to čuti."

„Zašto imam osjećaj da mi se neće svidjeti ovo što se spremaš izreći."

„Sada mi samo reci lijek koji si spomenula, što je to i kakav lijek?", upitao me podignuvši mi glavu te upirao pogled u moj.

Nekako sam se nadala da je zaboravio na taj lijek, to mi zadnji i jedini adut koji imam protiv Luke. Promatrala sam ga, vagala riječi kako mu reći ono što bi mene moglo pokopati.

„Ako taj lijek koji imam dođe van, i ja ću biti ta koja će završiti iza rešetaka.", tiho sam mu odgovorila promatrajući ga.

„Kako to misliš i ti? Ne razumijem?"