Weltschmerz (njem. svjetska bol), termin koji je nastao u doba romantizma (u Francuskoj mal du siècle), a skovao ga je Jean Paul da označi duševno stanje i uvjerenje kako zlo i patnja prevladavaju u svijetu te da se takav zao i nepravedan svijet ne može popraviti. U književnosti romantizma Weltschmerz se javlja u različitim oblicima i u različitih autora. Najočitije je zastupan u Patnjama mladoga Werthera J. W. Goethea...
(izvor: Hrvatska enciklopedija)
Sjećam se da me, ne toliko davno, kao buntovnu srednjoškolku Wertherova pojava neopisivo živcirala. U kontekstu, tko je ovaj tip, zašto ga sve žulja i odakle mu obraz da cmizdri nad svojom sudbinom kada nije poduzeo ama baš ništa po tom pitanju. Kako bi se reklo kod nas, rugala se sova sjenici.
U svakom slučaju, i danas bih se složila sa samom sobom iz prošlosti da zaista nema napornijeg ljudskog stanja uma od kroničnog pesimizma. Vjerojatno svi poznajemo barem jednu osobu koja stalno mrači, žuga, brontulaje... Ako se ne možete složiti s gore navedenom tvrdnjom, čestitam! Podijelite koji savjet o izgradnji kruga bliskih ljudi s nama običnim smrtnicima.
Do nedavno mi nije bio problem udarati kontru svakoj negativnoj Nancy na koju naiđem, a zaista su nicale kao gljive poslije kiše, pogotovo u današnjem vremenu. Ono što me samu nagnalo na svojevrsno beznađe koncem veljače bila je vijest o ratu. Ne želim niti namjeravam biti dramatična, keljiti NSFW slike bombardiranih područja i doista smatram da Rat za Ukrajinu može proći bez mog krajnje nestručnog obola temi, ali vijest kao vijest prilično me prodrmala.
Pandemija je bila (još je, realno) nešto što je mom mozgu (a nadam se i ostalim mozgovima) relativno objašnjivo. Rat, rat u 21. stoljeću, rat u 21. stoljeću na istom kontinentu, rat u 21. stoljeću na istom kontinentu bez apsolutno ikakvog razloga je već malo teže pojmljivo. Tu se, naravno, prvo ispriječi sam apsurd rata kao opći pojam. Doduše, primjetila sam da kao i u slučaju pandemije, rat sam po sebi tek je dio zla. Drugi dio dolazi u obliku podrške agresoru, Zapada koji sjedi skrštenih ruku i rekreativnih fašista koji su na cue dogmizali iz svojih mračnih jazbina u kojima su obitavali i čekali na kakvu sličnu manifestaciju, a sad nas opetovano blagoslivljaju svojim prisustvom.
Ukratko, moje skromno opažanje je da vlada totalni sumrak ljudskih vrijednosti, što je nekako baš razočaravajuće. Poštedjet ću vas ispraznih pacifističkih pizdarija (koje jesu istinite, no njihov je učinak ravan nuli trenutno), ali za sebe definitivno mogu reći da knedla u grlu postoji već tjednima unazad, nije se nekako dematerijalizirala kako sam već istrenirala psihu da se ponaša kod konzumacije ostalih crnjaka koji pune novinske stupce.
I ranije sam koketirala s nihilizmom, ne nužno jer se slažem s načelima, već zato jer smatram da ga ekstrem čini interesantnim. U posljednje vrijeme, osobito nakon zveckanja nuklearnim oružjem, nihilizam se čini kao perspektiva koja je skroz legitimna. Ništa zapravo nema vrijednost. Ispit koji ste spremali tjednima? Momak kojeg kuhate isto toliko? Rezervirano ljetovanje, dogovorena kava, slavlja, poslovi iz snova? Sve bi moglo nestati danas, sutra. U trenutku.
Prvi put nakon više desetljeća to je stvarna mogućnost, a ne samo "što bi bilo kad bi bilo" scenarij. I sama pomisao je jeziva, konfliktna. Racionalni dio uma prihvaća tu mogućnost. Ostatak se pita što je sa željama, htjenjima, idealima. Stvarnost je negdje na sredini: moraš živjeti kao i inače, svjestan opasnosti. I pritom ne poludjeti, ništa lakše.
Werther, koliko mi je i dalje misaono dalek, ipak je shvatljiviji u ovom dobu. Iako to možda nije točno, svijet se barem trenutno čini kao zapaljeni kontejner koji juri prema svojoj konačnoj propasti. Osim da vas deprimiram i da istresem dušu, nisam posve sigurna koja je poanta ovog teksta. Možda da ga pronađem za x godina, nakon što su pojedinci procesuirani u Haagu, a nuklearni rat kao aktivna mogućnost vratio se u znanstvenu fikciju.
Ja, hopefully, dok čitam ovo za deset godina:
A u pizdu materinu šta dramatizira, nije njoj bilo lako sa samom sobom...
