Zašto volim Murakamija? (1Q84)

116 6 16
                                    

1Q84 jedan je od novijih Murakamijevih romana. Po klasifikaciji pleše negdje između distopije i fikcije, što je logično jer sam naslov aludira na Orwellovu 1984. S obzirom da je knjiga objavljena u tri dijela, a ja sam u trenutku pisanja ovoga završila s prvim (koji se smatra tek zagrijavanjem za pravi zaplet i srž), možda nemam ovlasti pisati osvrt. Ipak smatram da prvi dio daje dovoljno materijala za komentiranje, ako ne knjige u užem smislu, onda Murakamijevog pisanja.

Radnja prati živote Tenga i Aomame. Oni su potpuni stranci, no sudbinama su neraskidivo povezani i na uvrnut način imaju identične živote. Njihove sličnosti se manifestiraju na različite načine, ali su u srži jednake. Oboje su imali turbulentna djetinjstva, svoje traume iz tog doba ispoljavaju kroz nezdrav seksualni život i (nepostojeće) ljubavne veze. I Tengo i Aomame su marginalci i pomalo neprilagođeni. Zapravo, neprilagođenost kao tvrdnja je pomalo netočna jer nigdje u knjizi nemamo priliku svjedočiti njihovim pokušajima uklapanja. Oni, u stvari, nemaju ni poriv infiltrirati se u društvo. Ovaj pristup socijalnom statusu mi se iznimno svidio jer je nesvakidašnji. Murakami je vješto stvorio dva plastična lika i svojim uvijek izvrsnim pripovjedačkim sposobnostima nije ostavio čitatelju mnogo izbora osim da uživa čitajući i zamišljajući ljude koji nemaju problem sa samoćom. Možda se isticanje ovoga čini smiješno, ali način na koji detaljno opisuje svakodnevicu oba protagonista je na mene ostavio velik dojam.

Murakami pripovijeda u trećem licu, naizmjence prateći Tenga i Aomame. Iz tog razloga je u nekim dijelovima komplicirano pratiti radnju. Teškoćama sa shvaćanjem još kumuje i nevjerovatna opsežnost napisanog. Sklonost detaljima je dio Murakamijevog prepoznatljivog spisateljskog pečata, ali pojedine stvari su zaista suvišne. U knjizi nećete rijetko naletjeti na istovar bespotrebnih činjenica razrađenih u tančine, bez kojih se zasigurno moglo, što je pogotovo prisutno na stranicama gdje se piše o sektama i događajima koji su se stvarno dogodili. Ja sam imala osjećaj da čitam copy paste iz nekih novina uglavljen između navodnika.

Od protagonista, više mi se svidio Tengo, dok mi je Aomame bila interesantnija. Tengo je profesor matematike sa spisateljskim ambicijama, dok je Aomame danju instruktorica borilačkih vještina, a noću plaćeni ubojica nasilnih muževa i seksualnih prijestupnika.

Tengov život počinje se komplicirati kada od izdavača Komatsua dobije zadatak da prepravi Kukuljicu od zraka, roman sedamnaestogodišnje Fukaeri. Kukuljica od zraka je roman s iznimnim potencijalom, no stil je nepostojeći, kao i gramatika i pravopis. Mada je i sam prepravak sklisko područje jer se na to gleda kao na prevaru, sam ulazak Fukaeri u Tengov život naruši neku harmoniju na kojoj je Tengo godinama radio. Tengo pristaje na Komatsuov zahtijev, ali uz uvjet da ga se poslije prepravka izuzme iz ikakvih poslova vezanih uz roman, ukoliko knjiga odnese pobjedu na natječaju na kojega ju je Komatsu prijavio. Tengo je također teški edipovac, u djetinjstvu je izgubio majku o kojoj ne zna ništa i za koju ga veže samo vrlo vividno sjećanje-nepoznati muškarac kako skida bijeli majčin kombine i sisa joj dojku. Taj kompleks kompenzira kroz neobavezni seks sa udanom, desetak godina starijom ženom.

Fukaeri je atipična srednjoškolka. Šutljiva, ravnodušna i na neki način odsječena od ovoga svijeta. Njezini roditelji su u jednoj japanskoj sekti, a njezin skrbnik je ujedno i nekadašnji najbolji prijatelj njezinog oca, profesor Ebisuno. Pročitala sam na jednoj recenziji knjige da se čini "pomalo autistična". Iako ne bih išla tako daleko, ne mogu reći da se djelomično ne slažem. Mada Fukaeri ima sve predispozicije za biti not like the other girls lik, Murakami je zaobišao ogroman klišej i umjesto iritantnog lika uspio opisati dojmljivu i čudnu tinejdžericu, u punom značenju tog pridjeva. Tengo je fasciniran njome, naposljetku i zaljubljen, ali prisutna tenzija odmotava se polako i nekim prirodnim tokom koji čitatelju nije napadan.

Na samom početku romana, Aomame iz prometnog čepa bježi niz podzemne stepenice koje ju, kako kasnije saznajemo, vode u paralelni svijet. Aomame je žurila jer je prema verziji namjenjenoj taksistu koji ju je vozio, "žurila na hitan sastanak". Istina je da je žurila ubiti čovjeka koji je poznat po maltretiranju svoje žene. Aomame je muškarce ubijala iglicom, zabadajući ju u određenu točku na vratu. Na kraju, kada bi muškarci bili pronađeni, liječnici bi ustanovili srčani zastoj i ne bi se zamarali daljnom obdukcijom. Žrtve joj je namještala žena u romanu poznata kao Udovica, koja je vodila sigurnu kuću za zlostavljane žene i njihovu djecu. Udovica i Aomame imale su sličan razlog iza svojih (ne)djela. I Udovičina kći i Aomamina najbolja prijateljica Tamaki ubile su se radi nasilnih muževa. Kasnije u romanu Aomame upoznaje Ayumi, policajku s kojom traži muškarce na jednu noć i s kojom održava orgije. Jedne noći nakon trežnjenja, Aomame na balkonu uočava dva mjeseca, što ju izbezumljuje i naposljetku potvrđuje njene sumnje da više ne živi u istom svijetu kojem je živjela dok se nije spustila niza stepenice na autocesti.

Konačna dodirna točka koja povezuje Tenga i Aomame jesu dva mjeseca. Naime, u Fukaerinom romanu kojega je Tengo prepravljao postoje dva mjeseca. Tengo je taj motiv preuzeo od Fukaeri i odlučio ga je rabiti u vlastitom romanu. S tom spoznajom završava se prvi dio.

Između silnih obožavatelja, postoje ipak kritičari koji Murakamija nazivaju patetičnim, preopsežnim čušpajzom. Složila bih se definitivno da su Murakamijeve knjige u prosjeku makar stotinjak stranica duže nego što je potrebno. Slažem se da se ponekad čini da nema kompasa i da se i sam izgubio u radnji i da ne zna što želi reći. I naposljetku se slažem da mu ne manjka patetičnosti koju najčešće manifestira kroz (suvišne) cmoljaste dijaloge među likovima. Unatoč svoj kritici koja je na mjestu, svejedno smatram da je sve što je izašlo iz Murakamijevog pera najljepši patetični preopsežni čušpajz kojega sam ikada čitala. Možda nema strogo određenu strukturu, red i osjećaj za koliko je pojedinosti previše, ali zato ima najljepše opise, najsimpatičnije asocijalne likove i, kako bi susjedi rekli, neprevaziđen način pripovjedanja. Dok ga čitam, toliko je sposoban zorno opisati situaciju da se nerijetko ježim. A ja na taj način prepoznajem sjajnog pisca.

Jeste li čitali Murakamija? Jeste li čitali 1Q84 (bez spojlera molim!)? Kako vam se sviđa?

Mentalna gimnastikaWhere stories live. Discover now