S razvitkom suvremene umjetnosti, poimanje umjetnosti generalno mijenja se gotovo iz korijena. Estetski dio postaje manje važan, a njegovo mjesto zauzima refleksija kao glavna stavka. Društvo postaje svjesnije težine umjetnosti kao pojave; da je suštinski izraz i dokaz ljudske egzistencije te da je u stanju svojim zbiljskim bićem (umjetničkim djelom) relativizirati, ali i u isto vrijeme razjasniti smisao postajanja.
Da sažmem i pojednostavim-opće je poznato da je umjetnost oduvijek imala službu ekspresije, ali tek nedavno se težište gotovo pa kompletno miče s vizualnog, tehnike i vještine izvedbe. Sve više i više ljudi prihvaća apstrakciju (činjenica koja nije loša, dapače), što otvara golemi prostor za interpretiranje i stavlja veliku važnost na percepciju djela iz perspektive pojedinca.
Iako danas tomu nije tako, pogađate, u prvi mah u konzervativnim sredinama moderna umjetnost i apstrakcija kao jedna od njenih karakteristika nije bila baš najbolje prihvaćena. Hruščov je još 1962. srdačno izrazio svoje nerazumijevanje takvog tipa umjetnosti kada je komentirao jednu, za to doba progresivnu, izložbu: "To je pseći drek... Magarac bi bolje slikao repom nego ti ovo", uzviknuo je Nikita. Okrenuo se onda prema slikaru Želtovskom: "Ti si zgodan dečko, ali kako možeš slikati nešto ovako? Trebali bismo ti svući hlače i nasaditi na koprive dok ne shvatiš svoje greške. Srami se..."
Da se razumijemo, ne slažem se s ovakvim percipiranjem teme. Prvo jer su Hruščov i umjetnost na jednakoj valnoj duljini kao ja i trigonometrija, a zatim jer zaista i bez suzdržavanja uživam u (pojedinim) apstraktnim djelima. Mišljenja sam da zaista znaju biti dublja od (ponavljam, pojedinih) figurativnih djela. Ne samo jer je toliki fokus na vlastitoj interpretaciji, već jer se otvorenije obrađuju teme koje bi se inače smatrale skandaloznima.
No, kako to biva sa svime što dođe s ljudskom rasom u kontakt, i apstrakcija se u posljednje vrijeme dovodi do ruba smisla. Čini se da odjednom svi postaju umjetnici i da smo obvezani oduševljeno pljeskati na svačiji rad koji objektivno nema veze s vezom, a i sami mu svom snagom subjektivnosti ne možemo uliti poantu ili shvaćanje. Vjerujem da je tome kumovala politička korektnost koja nas u doba navodne slobode govora sputava da uistinu i verbaliziramo ono što iskreno mislimo.
Da apstrakcija može služiti kao paravan za šarlatanstvo prvi put sam primjetila čitajući neke zbirke. Poezija je, u ovom slučaju nažalost, od svih književnih rodova najpodložnija interpretaciji i samim time može dosta istrpjeti u kontekstu smislenosti. U posljednje vrijeme primjećujem da je trend biti nedorečen, koristiti otmjene izraze u srednjem rodu i ignorirati ikakvu formu (A od toliko toga se može birati! Slobodni stih, vezani stih, pa zatim različite rime... Naježih se od miline!) . Uglavnom se umjesto stihova koriste eliptične rečenice, koje čak mogu biti i efektnije od stiha nakićenog svim ikad stilskim izražajnim sredstvima. Naravno, ukoliko su dobro napisane. A za to valja biti precizan i jasan u iznošenju zamisli, jer se elipsa oslanja na čitatelja da ju sam sebi dočara.
Najbolji primjer za čitav izričaj i karijeru zasnovanu na takvom stilu je Rupi Kaur. Nije mi namjera uvrijediti ili omalovažavati ju, ali doista mislim da ono nije poezija. Samo tok misli uobličen u lijepe izraze gdje se nakon svake treće riječi stisne enter. Neki radovi i imaju potencijala, ali u trenutku kada pjesma počinje poprimati neku dublju poantu, ona stane. Netko je odlično primjetio na Quori da je njen ogroman uspjeh vjerojatno usko povezan s lijenošću naših generacija. Za pročitati jednu poemu potrebno je tek nekoliko sekundi, za procesuiranje iste jednako vremena. A opet, gomila ljudi se oduševljava, identificira i želi još. Manjak kritičkog razmišljanja ili jednostavno kolektivni pad standarda?
Ipak, sve to još može donekle biti prožvakano. Je li piše da je poezija? Je. Onda mora da je tako. Ono što mi je nedavno izazvalo osip bila je banana prilijepljena na zid. Činjenica da se ta stvar prodaje (za papreni iznos) i da netko to želi kupiti je apsurdna. Da, netko je zaista zalijepio bananu na zid i netko je zaista to kupio. Iako sam negdje pročitala da je umjetniku glavna misao vodilja pri kreiranju bila sprdnja (u što nije teško povjerovati), svejedno se nakon ovog saznanja ne mogu oteti dojmu da je svijet otišao u tri fine.
Eto, za kraj vas pitam za vlastito mišljenje (Ima li apstrakcija granicu iza koje postaje apsurdna? Primjerice, ja mislim da neke vrste umjetnosti bolje trpe umjetničku slobodu od drugih. I znam, znam, nitko ne može postavljati granice i pravila u umjetnosti, ali dajte me najte-banana za sto tisuća dolara. Čak nije ni do novca naposljetku, već do generalne pažnje. Dokaz da su vještina, tehnika i izvedba postale manje bitne, a da je primarno sjetiti se prvi.). I u nakani da se Hruščov prestane roštiljati u grobu gledajući na ove nebuloze, vičem "Car je gol!". Četiri retka s po dvije-tri riječi nisu poezija i pogobu, nemojte kupovati banane s izolirkom. Hvala.
