Kratke Horor Priče 🔚

ZLO IZ DUBINE 4

VII

– Bojim se. I boli me. Vjeruješ li da je zaista istina što su rekli muškarci? Da su se ona dvojica udavili? Nekako mi je čudno da su se udavili i da su ih našli kilometar odavde. Nešto tu nije u redu. – naspem vodu na gazu, pa prinesem rani na njezinoj nozi.

– Stisni zube Michelle, ovo će da boli – nježno pokušam očistiti ranu koja je sluzava i duboka, a ona stenje, cijuče i izvrće oči. – Oprosti, žao mi je, ali moramo makar ovako čistiti.

– Ako nas netko ne nađe umrijet ću od otrovanja ovdje. Rana na nozi je duboka, ali ona na leđima je još gora.

– Učinit ćemo sve što možemo da vam svima pomognemo. Da bar imamo više lijekova i prve pomoći, ali nemamo ništa.

– Bilo bi mi lakše da sam umrla odmah, kada smo pali, ovako sam osuđena da se patim. I tko zna do kraja što će biti s nama svima.

– Michelle, bit će sve u redu. Uskoro ćemo začuti zvukove elisa, helikopteri će nas naći i sve vratiti na sigurno, doma. – ona me samo pogleda i odmahne glavom.

– Kako ćemo objasniti smrti ljudi koji su bili živi kada je avion pao Luan? Da su se udavili u oceanu, a on ih izbacio kilometar dalje? Ta, tko bi lud u to povjerovao?

– Moguće je Michelle. Voda je čudesna, koliko prelijepa, toliko misteriozna, tajnovita, smrtonosna. Njezine puteve rijetko tko je uspio shvatiti. Što se događa ispod vodene površine još uvijek je za obične ljude nepoznanica. Odrasla sam uz vodu, mladost sam provela učeći o njoj, jedino dobro što vam svima mogu savjetovati je da se pazite. Da se čuvate vode i dubine. Ne idite u duboko ako želite da se osvježite i operete.

– Luan... – Luther mi priđe s leđa i stavi ruku na rame. – U špilji nedaleko odavde smo našli čistu vodu. Nas nekoliko ide donijeti da imamo za piće. Tko god može neka se radije opere tamo nego u... ovoj vodi.

– Što ne valja sa morskom vodom gospodine Raven?

– Ne znam Michelle, nakon Boyla i Rega jednostavno me strah da ljudi ulaze unutra.

– Mislim da ćemo svi umrijeti ovdje.

– Nećemo Michelle, nećemo, moramo imati vjere.

– Ja sam svoju davno izgubila – zamotam joj ranu, Luther mi pruži ruku pa ustanem.

– Idem s tobom po vodu – kažem i polijem svoje vodom iz boce da ih operem od Michelline krvi.

– Lijepo izgledaš danas. – nasmiješim se.

– Čisto tijelo i čista odjeća, osjećam se normalnije. I hvala ti. Neće ti smetati da ti uzvratim kompliment?

– Naravno da ne. Slušaj Luan, nismo ludima rekli istinu. Zapravo rekli smo im samo to da su mrtvi. Jer zaista jesu, ali ono što smo pronašli... Luan netko je te ljude ubio i ne samo ubio, izmrcvario ih je. Izgrizao, oglodao ih do kostiju. Nikada u životu nisam video nešto tako strašno.

– Blagi Bože, Luther. Znači istina je. U vodi je nešto opasno i zlo, i vjerujem da to nije nikakva ajkula niti neka životinja poznata ljudima.

– Vjeruj mi nije mi bilo svejedno.

– A, drugi ljudi koji su vidjeli? Kako su reagirali?

– Šokirano, baš kao i ja. Jedan je stalno povraćao, a Vrag... – stane pa zagrize usnu – Čuo je pjesmu, Luan. Čuo ih je. Jedva sam ga odgurao od vode.

– I Jenny. Ona niska djevojka. Danas kada smo se prale... Luther moramo im reći istinu. Moraju znati. Ne možemo ti i ja sjediti uz narod i paziti da netko ne odluta hipnotiziran pjesmom iz dubine.