Kratke Horor Priče 🔚

ZLO IZ DUBINE 7

XIII

– Ne puštaj Vraže! Vuci! Vuci! Ne dajmo im da pobijede! – nemam više snage ni u mišićima, ni u kostima, ali znam da ne smijem pustiti. Već smo dvoje izgubili, a koliko vidim dočepali su još njih prije nego smo stigli. Vučem čovjeka van, borim se svim silama, ne puštam, a snaga me izdaje. Vrag uspije ženu izvući na pijesak, a kako kroče na suho, vrisak propara zrak.

– Vraže pazi! – Dom vikne, pa se zatrči mlateći granom. Odvratni se demon svojim ribljim tijelom zajurio na Vraga s leđa. Dom udara, a Vrag pusti ženu na pijesak i u trenu kada se okrenuo njegova velika, teška šaka završi u faci demona. Za ne vjerovati čudovište padne na pijesak. Vrag još pljune na nju.

– Mater ti jebem gadnu! – opsuje je, pa zagazi u vodu. Uhvati me da pripomogne, a onda se obojica ukočimo.

– Čuješ li? Čuješ li Raven? – srce koje već udara kao bubanj zatutnji još jače.

– Helikopter! To je helikopter!

– Idi! Idi znaš što ti je činiti! – preuzme čovjeka iz mojih ruku, ali demon povuče i njega, pa klekne jednim koljenom.

– Vraže!

– Samo jebeno trči Raven. Pusti me. Neće me se opet dočepati. Idi, idi pobogu, napravi eksploziju.

– Ne mogu te ostaviti! – Richard pritrči pa ga podigne.

– Samo idi čovječe, spasi nas sve! – iskačem iz vode, trčim i podižem Luan s pijeska. Ne govori ništa samo gleda gore jer i ona čuje elise. Dok trčimo čini mi se da je lomača na drugom kraju svijeta. Totalno sam bez snage da dišem, a kud za išta drugo. Kada konačno ugledam vatru koja još gori, dovučem se do mjesta na koje smo ostavili gorivo. Luan priđe vatri i zapali jednu granu. Postavim posudu sa gorivom sasvim blizu.

– Moraš biti precizan Luther. Ovo nam je jedina nada. – samo kimnem, uhvatim je za ruku pa otrčimo dalje od vatre. Eksplozija može prilično da nam naudi i zato moram zapaliti gorivo s udaljenosti.

– Bože, pomozi mi sada! – pogledam u nebo, pa onu zapaljenu granu zavitlam. Sklopim oči dok grana pada baš na posudu s gorivom. – Dolje! – kažem joj, zaštitim njeno tijelo svojim klečeći na pijesku. Eksplozija odjekne snažno! U zrak poleti plamen i gusti, crni oblak. Pijesak nas obavije, a voda kao da podivlja počne proizvoditi zvukove jaukanja. Lagano pridignem i nju i sebe, pa razbistrim oči.

– Luther, pogledaj! – naše oči gledaju u nebo i kako se između nas i njega kida neka zaštitna masa. Baš kao u SF filmovima, nestaje barijere koja je sakrivala ovaj otok od svijeta. Kako se stvori velika praznina, sunce zasja jače, oblaci dobiju ljepšu boju. Ugledam helikopter koji je sada na nekih deset metara od nas. Spas! Bože hvala ti! Krenemo mlatiti rukama prilazeći mjestu eksplozije i dima, a kada se helikopter krene spuštati, uhvatim Luaninu ruku i padnem na koljena.

XIV

Dok helikopter slijeće i baca mi pijesak u oči kroz tu pješčanu oluju i dim od eksplozije kunem se da sam ugledao figuru bradatog starca kako stoji i držeći u ruci štap pruža prst prema meni i Luan. U glavi tog trena i pored zaglušujuće buke začujem riječi koje odjekuju poput groma. „Niste se spasili. Vi pripadate dubini. Svi do jednog!"

– Luther. – Luan me uhvati za ramena. – Gotovo je Luther, spašeni smo. Uspjeli smo! – dignem se, helikopter ugasi motor. Dvoje ljudi iskoči van dok se elise još okreću.

– Konačno! Konačno smo našli nekoga živog. Vi ste putnici sa leta 326?

– Da. Da! Jesmo. – pruža mi ruku obučen u maskirno odijelo.