Iznenada on

Part 6

Sjedim za svojim uobičajenim stolom u kutku. Vani je i dalje dan tako da ni unutra nije pretjerano mračno iako prozori ne propuštaju previše svjetlosti.

Vrata na koja je zakačeno zvonce se otvore te ja na zvuk zvončića uputim pogled prema istim. Vidim da pogledom traži stol no ubrzo ga nađe jer osim mene u kafiću sjedi jedino čovjek srednjih godina koji prebire po nekim papirima. Zapravo dosta ljudi dođe ovdje riješiti poslovne stvari, zna nekada i koji student doći spremati ispit.

Približi se stolu te me na moje iznenađenje nakon što me pozdravi i zagrli.

Sjedne prekoputa mene te ga teta Štefica uskoro posluži upućujući meni poglede koje bih rado zaobišla. Znam da će komentirati ovo čim me vidi.

"Pa jesi se naspavala?" upita aludirajući na moje jadanje od danas.

"Hm...da je moglo bolje, je, ali funckionalna sam. Nećeš pričati sam sa sobom ne brini" kažem smijući se jer sam pretpostavila da ga je to i zanimalo.

"Lijepo za znati."osvrne se malo oko sebe "Nego kako si saznala za ovo mjesto? Preslatko je. "

"Otkrila sam ga prije 2-3 godine kad sam se javila na oglas. Zapravo radim tu skoro svako ljeto i nekad preko ostatka godine kad stignem zbog faksa." kažem promatrajući koliko pažljivo sluša.

"Stvarno? Znači imam novi omiljeni kafić."

"Pazi možda sad namjerno dam otkaz" zaprijetim mu kroz smijeh.

"Ja ti želim praviti društvo, a ti bi otkaz dala? Nisi fora." kaže kao uvrijeđeno iako smo oboje svjesni da je šala.

"Nego, neću te smarati pitanjima o nogometu vjerujem da ti ih je preko glave. Kak je živit sam? To me zanima jer dosad nisam bila u toj situaciji." Promijenim temu.

"Ne bi smarala, volim ja pričat o nogometu, ali stvarno nekad zna biti glupih pitanja. A za samački život, ne znam što da ti kažem. Na početku mi je iskreno bilo vrh. Kako sam sa svojima živio u stanu i nekako je bila gužva lijepo je bilo imati cijeli, veliki stan za sebe samo. Ono imaš neki mir. Sad je već, što sam duže gore, drugačije. Zafali mi gužva, društvo, mamina kuhinja. Moji su preselili u kuću pa je sad već više prostora tu, a i s psima je nekako sve ljepše tako da mi i oni fale."

"Jao psi, ja bez svog ne bih mogla 2 dana." kažem iskreno jer tako i jest. Mislim da bi mi prije Rio zafalio nego obitelj.

"A znam, u istom sam sosu. Čak sam razmišljao da jednog povedem k sebi, ali ne želim ih razdvajat, a i previše bi vremena bio sam u stanu pa je bolje da ostane."

Lijep način razmišljanja. Vidi se da mu je stalo do njih, a to cijenim, jako.

"Što kaže brat na autogram?"

"Jao ne pitaj. Ja mislim da ga je cijeli kvart čuo koliko se veselio. Ne zezam se, oglušila sam. Hvala ti još jednom."

"Nema na čemu. Idući put kad se vidimo ponijet ću ti dres, da mu daš. Ponio bih sad, ali nisam imao nijedan ovdje."

Kad se vidimo idući put...hm lijepo zvuči.

"Ma ne brini oko tog. I autogram je mnogo." Kažem. Vjerujem da bi Luka poludio da dres dobije, ali ne želim radit strku oko toga i namećat se, da ispadne da ga mora dati.

"Kad onda ideš natrag?" upitam i iz pristojnosti, a i jer me stvarno zanima.

"U utorak navečer. Sezona lagano počinje tako da sam im potreban što prije."

"Ne pratim previše nogomet, ali čini mi se da ste imali baš kratku pauzu."

"Prekratku. Kako je svjetsko na zimu sve su zbrzali, ali dobro, što se mora nije teško..."
"Ti si rekla da studiraš?" Upita nakon što se požali na umor uzrokovan kratkom pauzom.

"Jesam da, dizajn"

"To mi je predobro, iako ja s bojama nisam na ti. Ne znam ja što se tu slaže što ne. Hvala Bogu stan mi je bio sređen kad sam useljavao, pitanje je što bih ja tu napravio." Pojada se.

"Ma nije to baš pretjerano teško, jeste malo naporno ali izgura se, ako imaš imalo smisla za to." kažem iz vlastitog iskustva. Naravno nekad ima boljih nekad gorih dana. Na nekom ispitu će profesor biti raspoložen, na idućem neće, ali sve u svemu može se to.

"Koliko sam dobar s bojama govori činjenica da mi je sva odjeća crno, bijelo, sivo i nešto smeđe. I to je to."

Malo ga bolje osmotrim i u pravu je. Crne traperice, bijela majica i bijeli kačket, tenisice također bijele.

"Ako te tješi, dobra sam s bojama, a ormar mi je u istom tom tonu."

Mogu reći da je ovo bila jedna jako ugodna kava i da sam bila u pravu. Nema u njemu ni mrva uobraženosti. Dečko je toliko skroman, stoji objema nogama na zemlji, a s druge strane vesel i komunikativan.

Malo smo prošetali poslije kave, ne predugo, a i ne po centru. Već je bio mrak tako da su tama i šilterica uspjeli zaustaviti fanove, a i novinare. Ne bih se željela pronaći u nekom članku, a budimo realni on bi završio u novinama čim bude viđen.

Sad kad smo "ispratili" gospodina za Njemačku možemo se naspavati pa u nove pobjede. Još malo i prva godina gotova. Onda ćemo se družiti sa tetom Šteficom.