Iznenada on

Part 22

Joško's POV

Gledam cijelu crkvu kako prati svaki moj korak. Promatram ih dok i oni promatraju mene. Svi koji trebaju biti tu su tu, osim nje. Šećer ipak dolazi na kraju.

Lagano se začuje zvuk gitare, a djevojka za mikrofonom počne pjevati neku pjesmu, meni sada nebitnu. Jedino što mi je bitno u ovom trenutku je otvaranje vrata, kroz koja odmah potrči malena curica u bijeloj haljini. Iza nje se odmah nađe ona, centar mog svemira, smisao mog života, razlog svega što se događa danas.

Gledam je kako korača u dugoj uskoj vjenčanici, kako se smiješi svima koji je dočekuju. Na koncu nam se pogledi susretnu i u meni se probudi dosad neviđena emocija. Što je više gledam, više ne vjerujem da je stvarno moja, da sam je zaslužio, da je odsad uvijek tu. Bit će mi žena. Bit će gospođa Gvardiol. Bit će majka moje djece. Bit će moje sve.

Osjetim da mi se suze nakupljaju u očima te skrenem pogled baš u onom trenutku kada mi se pridruži pred oltarom te se okrenemo prema svećeniku.

On pozdravi prvenstveno nas, pa i ostale okupljene. Ne znam ni što je govorio sve, nisam se mogao skoncentrirati. Osvjestim se tek u onom trenutku izgovaranja zavjeta. 

Iako sam stalno pred kamerama, iako igram pred tisućama uživo, veću tremu u životu nisam osjetio, nego kada je trebalo izgovoriti te zavjete. Vjerujem da je tako jer sam svjestan težine tih riječi, njihova značaja, svega što nose.

Kad čujem ono "da" iz njenih usta, sva trema nestane. Moja je. Moja je i pred Bogom.

...

"A sad će nam se naši dragi mladenci pridružiti na podiju kako bi zaplesali po prvi puta kao gospodin i gospođa Gvardiol." najavi nas pjevač benda koji smo angažirali.

Kako se krećemo prema podiju sve mi više kroz glavu prolaze slike onog plesa kad smo se tek upoznali, kad sam je pitao da pleše sa mnom. Tko zna? Možda se i danas spoje neke dvije duše, kao mi tada.

Krećemo se lagano, u ritmu muzike, po već naučenoj koreografiji. Znam koliko joj znači da ovaj ples bude perfektan. Više sam se pripremao za njega nego za pojedine utakmice. Koliko puta smo išli na tečaj, a još toliko kući otplesali.

Pjesma nam se približi kraju, ostao je samo korak u kojem je zavrtim.

Čela su nam jedna na drugom, osmijeh oboma na usnama, a okret traje duže nego ikada. Ne bunim se. Da mogu ostao bih čitav život ovako.

Spustim je polagano na tlo, dok idalje ostajemo zagrljeni i naslonjeni jedno na drugo. Oko nas se čuje aplauz, škljocanje blica, pjevač opet nešto govori, ali ja riječi ne raspoznajem.

Sve što vidim je ona, sve što čujem je njen smijeh. A kroz smijeh čujem i dvije riječi koje sve ovo učine sto puta boljim.

"Trudna sam."

Sreća je postala još veća, ako je to uopće moguće. Oči se odmah zamagle, a ja je kroz smijeh poljubim, na što dobijemo još jači aplauz.

Oko nas se pojave parovi, a mi se nastavimo kretati u ritmu neke nove pjesme.

"Stvarno?" Upitam i dalje u čudu, na što ona klimne glavom kao potvrdu, ne skidajući osmijeh s lica.

"Kad si saznala?"

"Sinoć. Jedva sam izdržala da te ne nazovem."

"Neka nisi. Ovako je slađe." dodam.

Hvala ti Bože, na svemu. Dao si mi nju, dao si mi moju mirnu luku, da si nam to malo stvorenje koje tek treba upoznat ovaj svijet. Koje je tu iako su doktori govorili da će biti teško. Hvala ti.

_________________________________________

Prvo, Sretan Božić svima koji slave❤️Nadam se da ćete ga provesti u miru i ljubavi...

Jedan od najdražih nastavaka što sam napisala, ujedno i pretposljednji🥺