Dvadeset drugo poglavlje

1.4K 154 18
                                    

Kale, Tile, Aleksandar i Petar su sedeli u restoranu i pili kafu, kad su im se pridružili i Veljko i Jana. "Jesi li dobro?"

Uzdahnula je i osmehnula se Aleksandru. "Držim se. Odavde idemo pravo kući, ovo se danas završava.", mirno je rekla.

Petar i Aleksandar su se pogledali. "Šta je u kesi?"

Izvadila je slike iz kese i bacila ih ispred njih. "Svaki trenutak, dok nije pao je na tim slikama. Na diktafonu je priznanje da sam Darkova ćerka i da je ubila moju majku. U stvari, platila je doktore da to urade, da im ne bi pravila probleme, ukoliko bi se predomislila i tražila svoje dete nazad.", progunđala je.

Petar je pogledao slike, bacio ih nazad ka njoj i pritisnuo koren nosa prstima. "Ne mogu da verujem, jebote, ne mogu. Sve vreme sam mislio da grešiš, da majka to nije mogla da uradi, a sad..."

Pogledala je u Petra, pa spustila ruku na njegovo rame. "Žao mi je, ali ja nisam mogla da dopustim da Darko strada, a znala sam da nije kriv."

Nežno ju je pomazio po kosi. "Nisi ti kriva ni za šta od ovoga. Idemo u policiju..."

Odmahnula je glavom. "Idemo kući. Pred svima želim da joj kažem šta imam. Kaseta traje tačno deset minuta, nakon toga, Kale će pozvati policiju i sve će biti rešeno."

Aleksandar je žestoko odmahnuo glavom. "Ne dolazi u obzir, Jano. Može da naudi i tebi."

Osmehnula se. "Zato ćemo zajedno da idemo. Ja moram da joj kažem šta imam. Zbog nje je Darko oteran kao pas iz sopstvenog doma."

"U redu, neka tako bude. Javiću ostalima da doazimo i da budu kući. Veljko..."

"Idem sa njom, neće me ništa sprečiti da budem uz nju.", tvrdoglavo je rekao.

Aleksandar je uzdahnuo i klimnuo glavom. "U redu, nek ti bude.", progunđao je.

Pola sata kasnije su posedali u automobile i krenuli ka Beogradu. Veljko je pogledao u Janu, uzeo je za ruku i nežno prešao prstima po njenoj šaci. "Danas će sve biti gotovo, a onda ćemo sesti u auto i idemo kod Darka."

"Pitala sam ga sinoć šta bi uradio kad bih se zaljubila u nekog u koga ne bi smela."

Pogledao ju je i izvio obrvu. "I?"

Uzdahnula je. "Rekao je da bi učinio sve za mene, ali da bi taj morao čitav život da mu dokazuje da me voli."

Nasmejao se. "Spreman sam na to, dušo. Jebeno spreman."

Osmehnula se, uhvatila mu ruku i nežno je poljubila. "Znam da jesi. Reći ću mu da sve znam, želim prvo to da mu kažem. I da se ne ljutim na njega, samo..."

"Samo šta?"

"Kako da ga zovem "tata"?"

Veljko se nasmejao. "Mislim da ti to ne bi ni tražio, Jano."

Klimnula je. "Znam da ne bi, ali nije fer prema njemu. Sigurna sam da ga je to bolelo čitav život."

"Verovatno da jeste, ali sam siguran da je bio ponosan na to što ga oduvek voliš više od svih i svega. Uspeo je da ti bude i otac i brat, uprkos svemu."

Jana se osmehnula. "Znam da jeste."

Nešto kasnije su parkirali ispred porodične kuće Kostadinovića i on ju je zabrinuto pogledao. "Jesi li spremna?"

Progutala je knedlu i pogledala ga, pa klimnula glavom. "Jesam. Spremna sam.", promrmljala je.

Nagnuo se nad nju, pa je željno poljubio. "Volim te."

Osmehnula se, pomilovala ga po obrazu, pa mu uzvratila poljubac. "I ja tebe volim."

Vrata automobila su se otvorila i Kale se zacerekao. "Vreme je da izlazite. Niko od njih nije imao muda da otvori ova vrata, Darko bi se baš ponosio braćom i uposlenicima, da je mogao ovo da vidi.", rekao je cerekajući se.

Dvostruka igraWhere stories live. Discover now