Kamere, on i ja

405 8 0
                                    

I evo me. 20 minuta kasnije na željenom mestu. Ne znam ime restorana, ali videla sam kolege novinare i brdo ljudi okolo. To je to.

Prišla sam tamnokom dečku mojih godina i pitala ga da li zna gde je vlasnik restorana jer ja imam intervju sa njim. Naravno kao i svako nema pojma.. sačekala sam još par minuta i progurala se kroz gužvu te ušla u blistavu prostoriju.

Restoran je elitni. Manhattan je super, ali ovaj restoran je bez reči. Čika Josh je spomenuo da je ovaj restoran i u Turskoj. I da poznaje vlasnika.. 'Zašto mi jednostavno nije rekao ime nego čeka da se iznenadim?' pomislih.. Eh Josh ovo mi vraćaš za sve ove godine što nisam bila ovde.
Restoran je veliki. Beo i staklen. Stolovi su okrugli a stolice bele. Vlasnik kao da je restoran pravio po mom ukusu. Staklena svetla, ogledala, sve je na mestu bilo i tako sam ja zamisljala svoj restoran nekada.. u budućnosti.. možda.

Tačno je 13h popodne. Svi novinari ulaze u tu glavnu prostoriju i nameštaju kamere, ajde što oni sve nameštaju tačno u vreme kada treba da počnu da snimaju nego što i taj vlasnik restorana kasni.

U mojim mislima prekinu me vrata restorana, a u restoran ušeta ni manje ni više najveća švalerčina i najveći arogantni skot New Yorka. Noah.

Pogledi su nam se sreli, u stomaku mi se zološki vrt stvorio, a u očima mrak pao.

Crna kosa, crne oči, crna košulja i pantalone i crne patike. Oduvek je Noahu crna lepo stajala, 'tamna boja je išla i uz njegovu dušu'. Šalim se, ali da.. crna i Noah su stvoreni jedno uz drugo.

Prišao mi je, pružio ruku dok sam ja i dalje nepomično sedela na stolici okružena kamerama oko sebe. Iako sam neko ko je navikao na kamere i voli ih, sada su mi te iste kamere najmanje potrebne.

Kamere, on i ja. Posle četiri godine.

Nisam pružila ruku.

"Dobar dan, Noah Wilson. Vlasnik ovog restorana." - nasmejao se toliko pokvarenim osmehom koji govori 'tako ti i treba Ella kad si budala' , i pokaže rukom oko nas i dalje držeći drugu ruku ispruženu ka meni.
I gledala sam ga, malo u njega malo u njegovu ruku. To nije moj Noah.
"Ella Smith, novinarka." -kiseli osmeh sam nabacila uz pružanje ruke. A oči u oči su izazivale opasne ratove životinja u mom stomaku.
"Izvolite gospodine Wilson, sedite.."- pokazala sam na stolicu pored mene, koju je on samo pogledao i seo naspram mene. Mora da uništi sve i sad će sve uraditi samo da pokvari intervju. Iako je on u njemu.

Zašto Mi?Donde viven las historias. Descúbrelo ahora