Noah je u Istanbulu

382 9 0
                                    

"Kako misliš zašto bi patila? Otkud ja to mogu da znam" -pogledao me je ispod obrve i otpio gutljaj kafe - "ja samo predpostavljam.." - slego je ramenima
"Ti lupaš gluposti Murat."- bilo je sve sto sam rekla. Popila sam svoju kafu te naglo ustala sa stolice. - "moram da idem sada, drago mi je što sam te videla, videćemo se ponovo.."- vratila sam stolicu na mesto -"moždaa.."- i uzela torbu sa nje i krenula ka izlazu, ali zacula sam korake iza sebe
"Dobro Ella, zašto bežiš sada?"
"Jesi li popio kafu? Ne valja da se ostavi..."
Izašli smo iz kafića
"Jesam, ne brini. Nego... zašto bežiš? I ideš u pogrešnom smeru, auto je desno"
"Ne idem!"- stala sam i od besa raširila ruke i lupila u butine -"ne idem na pogresnu stranu! Ne sećam se da sam ti rekla da idemo zajedno?!"- pokazala sam prstom u sebe pa u njega -"rekla sam da ja.. ja!"- sada sam pokazala samo u sebe i lupila se kažiprstom po grudima -"moram da idem. Znaci ni u jednom momentu nisam rekla mi. Nego ja. I isključivo samo ja. I ne bežim. Vidimo se"- okrenula sam se na peti, dok je on zbunjeno stajao i gledao me kao tele u šarena vrata. Ni sama ne znam zasto sam odreagovala tako. Nisam trebala da ustanem i pobegnem, ali tema o Noahu me boli i dalje pogotovo sada kadaga je Murat spomenuo. Ne volim tu temu i što više pokušavam da je izbegnem sve više je čujem i slušam.

Nakon dobrih 2 ipo sata hodanja, stigla sam u stan. Izula se, otišla do kupatila, spremila se za krevet i otisla u svoju spavaću sobu, u svoj ogroman mekani krevet i utonula u san.

Probudila sam se oko 8 ujutru. Na telefonu sam imala preko pedeset poruka, ali nisam u stanju bez jutarnje kafe da se stresiram oko posla i svih tih ljudi.. neka pričekaju.
Ustala sam, obavila sve što treba i zaputila se u kuhinju da skuvam kafu. Dok sam čekala vodu da provri, otišla sam na terasu. Vreme je predivno za šetnju, ni toplo ni hladno. Kafu sam skuvala i odlučila da ću je na terasi i popiti.
Živim na šestom spratu, i pogled mi je pravo na park. Svako jutro kada sam sedela ovde slušala sam divan cvrkut ptica i vetar kako njiše grane. Jutra su predivna. Noću bih volela da sedim i samo uživam u pogledu zvezda. To smo Murat i ja, dok smo živeli zajedno, stalno radili. Ja sam ga naterala na to, prvo ga je smaralo ali brzo se navikao.. Noah i ja nismo nikada to radili, tada nisam ni sedela i gledala tako u zvezde, a sada... ne verujem da bi ga to zanimalo, previse je zauzet da bi imao i trunku vremena za sebe.
Kada sam popila kafu, otišla sam u dnevnu i upalila tv. I zažalila. Gospodin katastrofa je u mom gradu. Razmisljam da ne izlazim iz stana danas uopšte. "G. Noah, da li bi nam rekli malo više o svom restoranu?" upitala je jedna od novinarki, "Naravno. Restoran u Istanbulu je sasvim slucajno otvoren, kada sam ga u NY otvarao, nesto sam načuo bla, bla i odlučio da ga otvorim..." čuj bla, bla.. čuo je da sam ja tamo. "... ovde sam na nekoliko meseci došao. Trebam restoran da prebacim na nečije ime i da ga prepišem toj osobi.." Molim? Šta? Molim?

Izbezmljena uzimam telefon i tražim mamin broj.
"Mama."- bilo je sve što sam rekla
"Dušo? Šta se desilo?"-
"Da li gledaš tv?"
"Ne, nisu još počele vesti"
"Okej, gledaj ih kada počnu. Noah je u Istnabulu. Došao je navodno zbog prepisivanja restorana jednoj osobi.."- rekla sam i pogledala u ekran tv-a na kom je i dalje bio on.
"Dušo, normalno je da će doći. Pa tu mu se nalazi restoran."
"Čuješ li me?!"- lupila sam se po čelu - "došao je da taj isti restoran prepiše nekoj osobi odavde! A ta osoba sam ja! - tu zadnju rečenicu sam stvarno preglasno izgovorila.
"Kako misliš ti?" - pa da i ona je zbunjena.
"Lepo. Ja. Rekao mi je onaj dan kada sam imala intervju sa njim. Da li je moguće da ti nisam rekla?" - i dalje sam gledala u tv. Mama je samo prokomentarisala neko 'mhm' i rekla da pocinju vesti te da ćemo se čuti kasnije i prekinula. Koliko je samo lep i lepo gradjen. Raj za oči svake žene, ali i pakao ako im pridje bliže..

Zašto Mi?Where stories live. Discover now