Oči tamne kao noć su je posmatrale dugo . Pogled je šarao po njoj kao da traži dušu i da prodre do nje. Nagnut na lakat desne ruke lagano je lijevom istraživao njeno tijelo . Ruka mu zastade na ožiljku na stomaku . Vješto ga je skrivala . Misli ga nisu napuštale. Ispričala mu je sve ali nigdje nije spomenula ožiljke koje je imala na svom tijelu . Da li su toliko bolni ? Šta su nosili sa sobom? Da li su bili vječni podsjetnik ? Sve i još mnogo više pitanja je se motalo po njegovoj glavi . Zaustavi se kad osjeti njeno budjenje. Trgnula je se . Izgledalo je kao da je uvjeravala samu sebe da je sve bio samo san . Brzo se izvuče iz kreveta i zatvori se u kupatilu. Nekoliko slika kao podsjetnik joj zaplesaše pred očima . I kao da je se stidila i same sebe požuri da sapere sve u nadi da će i sjećanje da zavara .Grdila je samu sebe . Dosta je bilo srljanja i spoticanja . Rekla je samoj sebi da će da ući na tudjim greškama ne na svojim . Prisjeti se bakice iz parka i njenih riječi . Da li je opet naišla na nekog ko od nje vidi samo svoju korist ? Da li je Azim iskoristio njenu slabost ? Ema ? Za nju je se vezala jer su dopunile jedna drugoj prazninu i potrebu za onim što im je nedostajalo ...
Izašla je iz kupatila na prstima. Baci pogled u susjednu sobu . Vjenčanica je bila okačena na ormaru . Osjeti jako lupanje srca. Ema se oglasi i ona istog trena zaboravi na sve . Izvuče je iz kreveca ali je zaustaviše Azimove ruke. Govorio je kako je dana samo njen dan i da će ubrzo doći djevojka da se pobrine o Emi. Protestovala je i negodovala , da je odustala možda bi i izgubila . Shvatio je da ne popušta i rukom iza njenih ledja dade znak svima da se udalje . Uzeo je njene ruke u svoje kad je bio siguran da su vrata od sobe zatvorena . Lagano je povuče sa sobom da sjedne na krevet . Ema je mirno posmatrala trljajući pospane okice kao da je želila još malo da odspava . Kad je bio siguran da se Selma malo smirila pomjeri kosu sa njenog lica i lagano predje vrhovima prstiju preko ožiljka . Zadrhtala je . Do sad je niko nije pitao šta stoji iza njih i kako se bori sa sjećanjem. Oči joj je napuniše suzama. Svaka koja je kliznula niz obraze je nosila tešku priču sa sobom . Azim je pažljivo slušao . U mislima je stvarao slike . Brisao ih je i tjerao u njenu kosu . Suosjećao je nije da nije , ali ga je obuhvatio strah kad je saznao da Kenan nije ništa znao ... Šta će biti kad sazna? Da li će samo odustati ili će se truditi da opet budu skupa? To nikako ne bi mogao da preživi ... sve je u stanju da izgubi ali ne nju . Koliko ju je trebala Ema i njemu je značila , možda čak i više ... bio je spreman da je ljubomorno čuva do kraja života .
Razvuče osmjeh na kraju priče kao da je prepričala film ili knjigu koju je pročitala više puta ... Azim je nijemo isprati pogledom . Još sutra će da se presele u novi dom da dočeka svoje a posle toga će da je udalji . Možda je bilo sebično ali to je bio jedini način i po njemu jedina ispravna odluka . Selma je bila ranjena , iznevjerena ali isto tako imala je meko srce i praštala je ... Valjda ga je po malo obuzimala sumnja i strah da ako Kenan ne odustane da bi mogla i da mu oprosti . Sve je u životu radio i išao na sigurno zato je i bio uspješan . Selmu nije mogao da poredi sa poslom ali je isto tako morao da je drži na sigurnom i daleko od svake mogućnosti koja bi ga dovela da je izgubi...
Stajao je na litici . Posmatrao je divljanje vjetra po površini vode i valove kako udaraju od stijenu kao da su se svetili . Jedna suza teška tonu bola mu skliznu niz lice. Valjda je trebalo da vidi Selmu u rukama drugog čovjeka kako bi shvatio koliko mu znači . Bio je ubijedjen da će mu oprostit ... Bio je siguran nakon što su bili skupa prije njenog ponovnog odlaska da će sve sve vratiti na staro ... ali tek sad je shvatio koliko ga je koštalo čekanje i nadanje ... saplitanje na svoje greške je po nekad najteži pad i to je tek sad shvatio. Vrištao bi sad i sveg glasa ali ni tu mu nije bilo pomoći . Stavi ruke u džepove i napravi nekoliko koraka do samog kraja . I kao da mu vjetar donese nepoznati glas koji je ponavljao -"Ne hodaj po ivici dosta si se puta spasio! Vrijeme je da koračaš sigurnom sredinom!"
Neki ga strah obuze . Nije bio siguran da li je hladan vjetar ili ponavljanje riječi u mislima .
Žurno sjede za volan i odlučno se uputi u pravcu njene kuće . Ako pokuša ponovo puno može da dobije ... ako odustane izgubljeno ne može opet da izgubi ... bar će moći jednom zauvjek da stavi tačku i zatvori knjigu jer odavno nije bilo ništa ispisano na njenim stranicama...
