Ostavila je trag ... i ako je to bio djelić sreće ostavila je trag . Preko tužnog lica na sekundu preleti osmjeh . Pamtiće je dugo . Ema se možda neće ni sjećati . Možda će kad nekad vidi slike od Selme i nje da natjera pamćenje da se sjeti žene koja je zauzela mjesto majke kad ju je najviše trebala . Vrijeme je bilo da ode ....
Selma nasloni glavu na hladno staklo. Kao da je osjetila da više nisu bili blizu. Trenutak sreće zasjeni suze . I ako je možda se neće ni sjećati niti će znati da je nekad postojala u njenom životu lijepo je bilo dok ju je imala uz sebe. Sreća njenog postojanja i ako je bila na kratko ostaće duboko u njoj . Dozvolila je da Azim ostavi njeno ime na rodnom listu ... valjda se nadala da će jednom da ispuni tu prazninu koju će Ema vječno da nosi sa sobom .
Majka je ćutala ... Izgleda da je u njoj još uvjek živjelo ono " šta će familija i mahala da kaže " . Brat je bio sretan . Opet je dobio sestru uz sebe . Sreću nisu krili ni ostali mladji , njih troje je nekako Selam uvjek usrećivala . Možda više kroz poklone i pažnju koja je ma koliko im majka pružala manjkala . Selma je i svojim odsustvom ispunajavala prazninu . Bar je se pričalo o njoj .
Kenan je strpljivo čekao ... Nije mu oprostila ... Ma koliko se trudila još uvjek je se gušila od svih neizgovorenih riječi . Nije zaslužio da mu tako lako i brzo oprosti . Vremenski je prišlo nekoliko godina ali rane su još uvjek bile tu i kod svakog pogleda su se na novo otvarale . Nije mogla da živi od sjećanja . Trebala je da ostavi prošlost . Ali kako ? To je bilo teško i ne zamisljivo ... bar je osjećala trenutno da je tako ...
Nije odmah ušla u kuću ... majka je protestovala ali se brat pobrinuo da je ostavi na miru .
Šetala je stazom kroz park . Požutjelo lišće koje je plesalo na vjetru joj vrati sjećanje , ne baš daleku prošlost ... Osjeti opet gušenje . Da li je i ona ranila Azima kao što je Kenan nju ?
Kako će njoj život vratiti ako je nekome ulila lažnu nadu ? Ema ??? Mislila je na nju ... Azim je i onako nečujno i kasno se pojavio u cjeloj priči . Sve je više samu sebe ubjedjivala da je iskoristila ona njega više nego on nju ... Kad je postala takva ?
Odlučila je da ode ... ali ovog puta joj nije pošlo za rukom . Majka je stajala na vratima . Nikad do sad je nije vidjela takvu ili je nije pamtila jer je uvjek bila prezaposlena i okupirana da im stavi kruh na sto a oni su koristili i vodili život po svom . Brat krenu da joj pomogne ali ga majka zaustavi podizanjem ruke . Preko ramena dobaci ljutito i tonom punim autoriteta-"ti se ne miješaj !! Dosta si odmogao !!"
-"Ako predješ sad ovaj prag onda računaj da više nemaš familiju ! Zaboravi braću , sestre i mene ! Dosta si lutala ! Povjerovala sam ti koliko ti je i onaj jadan čovjek vjerovao ... povjerio ti je djete ... sve je učinio što se očekivalo a ti si iskoristila , tvoja neodlučnost te tjera da srljaš ! Ti izgleda voliš da se patiš . Tjeraš sve oko sebe da pate skupa s tobom . Ćutala sam . Mislila sam Kenan je samo prolazan neko iz mladosti , dječija ljubav a on je opsjednut tobom koliko i ti s njim . Vjeruj da zaslužujete jedno drugo ! Ništa ti nije učinio što ti nisi onom čovjeku ... a Emu malu i da ne spominjem hvala Bogu da je još mala pa te se neće ni sjećati . Poigrala si se kćeri osjećajima a to je najbolnija tačka bar bi ti to trebala najbolje da razumiješ ... i šta sad otićićeš na koju godinu ... opet će se Kenan pojavit pred tobom i ti ćeš opet sve iz početka .. koliko dugo ? Dok jednom ne dodješ i ne vidiš da je izgradio sebi život i porodicu a ti kao da nisi nikad ni postojala ... možda te se neće ni sjećati ... hoće li tad biti kasno ili jasno ? Čula sam te kažeš umorna si ... od čega ? Čekanja ? Lutanja ? A mi ? Da li si nekad u tom svom lutanju pomislila kako je nama ? Ostala sam te željna ... bila sam radosna kad je Azim se pojavi sa Emom ... zahvaljivala sam Bogu da si nešto uspjela u životu a ono se uspostavilo da ni djete nije tvoje ... da je sve laž kao i tvoje bježanje ... odlaziš , dolaziš i svaki put sa sobom doneseš nešto novo . Do kad misliš da će ići tako ? "
I kao da je sve zanijemilo ... koraci jednog po jednog kako odlaze u svoje sobe su prestali . Stajala je sama na hodniku . Iza njenih ledja izlazna vrata i odlazak ko zna gdje ..,. Ispred nje zatvorena vrata soba . Šta ako ostane ... Hoće li hodati pognute glave ? Hoće li Kenan pristati na drugu šansu ? Da li su svi mislili isto kao i majka ? Da li je vrijedilo i da li će vrijediti ako ode ili ako ostane?
