Što učiniti?

244 23 1
                                    

"E sad je dosta!", viknula je Ella i potrčala do očeve sobe sva u plaču. Znam. Odlučila mu je reći za Sam. Osjećala je krivnju što mu nije odmah rekla za sve ono što je prethodilo.

"Što? Gdje je?! Pa... zar su i njega oteli... o moj Bože!", čuli smo je u očaju i istog trenutka dotrčali do sobe u kojoj se nalazila.

Klečala je na podu prekrivajući lice objema rukama. Gorko je plakala. Bilo mi je malo čudno kako su uspjeli oteti odraslog čovjeka a da ja ili Sam to nismo čuli.

"Nemoj plakati, naći ćemo ih oboje, sve će se dobro završiti", zagrlio sam je, i priznajem, zaljubljen sam u nju.

"Ma kako... kako će biti dobro... možda su već i mrtvi, ne možeš znati što su im oni monstrumi uradili!", žestoko je odbrusila i pognula glavu.

"Ok, moramo napraviti plan", poručio je Brian. "Moramo se opremiti i biti spremni na ono što nas čeka", dodao je Toby. Svi smo bili zbunjeni i uplašeni.

Započeli smo planiranje. Predložio sam da krenemo prije nego što sunce izađe kako bi bili manje uočljivi. Toby je rekao kako bi sigurnije bilo da pješačimo uz obalu nego da prelazimo jezero čamcem.

Nakon što smo isplanirali sve, opremili smo se i ponijeli noževe za svaki slučaj. Stavili smo kape i polako se zaputili prema crvenoj kući.

Lagano smo pješačili dok je vjetar pirkao. Strah mi se utkao u kosti, a srce mi lupalo. Svi smo, unatoč strahu, odlučili doći do kolibe jer je to jedini način da vidimo Sam.

Nakon veoma dugog hoda približili smo se posjedu onih manijaka. Kad smo došli, razdvojili smo se. Ja i Ella krenuli smo prema ulazu u podrum a Brian i Toby prema ulazu u kućicu.

Drago mi je što sam bio s Ellom. Znao sam da je to odlična prilika da postanemo malo više od prijatelja. No, morao sam se fokusirati na pronalazak Sam.

Otvorivši podrumska vrata, propuhao nas je ustajali miris podruma. Ella je držala mobilnu svjetiljku dok sam ja držao palicu u ruci. Hodali smo nečujnim korakom, a obuzimao nas je strah. Pronašli smo prekidač i upalili svjetlo.

Zatekli smo krvavo hladno oružje po zidu, slike žrtava i ono najstravičnije ... njihove dijelove tijela. Došlo mi je da povratim. Ella već jeste. Prizor je uglavnom bio sličan onome u maloj baraci samo s više oružja.

Odjednom se začuo zvuk. Teški koraci. "Brzo, moramo se sakriti!", šapnula je Ella. "Evo, sagnut ćemo se ispod stola", primjetio sam stol koji je imao široku šupljinu.

Netko je ušao u sobu. Bile su to dvije osobe. Po glasu sam prepoznao da su muškarci. Jedan se ljutio na drugog. Rekao je: "Zašto mi nisi javio da su ono tvoja djeca?!", a drugi je odgovorio: "Pa svejedno si ih morao oteti!". Nisam mogao vjerovati što čujem. Ellin otac je bio upetljan. Pogledao sam je a ona je bila prestravljena.

"Morao sam. Vidjeli su Stvari, svjedoci su.", rekao je prvi, "a što s mojom kćeri?", upitao je Ellin otac, "trebao si na to misliti ranije", i to je bilo zadnje od prvog čovjeka.

Obojica su izišla kroz drugi izlaz, Ellin otac je trčao za sugovornikom. Kad je bilo najsigurnije, ja i Ella smo krenuli dalje. Išli smo dublje. Kad smo čuli lupanje, ušli smo u prostoriju iz koje je dopirao zvuk.

Tamo je bila Sam. Odvezali smo je od stolice i krenuli svi zajedno prema izlazu. Znao sam da su uhvatili i Tobya i Briana. Osjećao sam strah.

Pretražili smo sve ali ih nismo našli. Odlučili smo izaći van preko ljestava. Ella se uspinjala prva, onda Sam, pa ja.

Baš kad sam trebao izviriti na površinu, netko me povukao za desnu nogu. Nasmrt sam se preplašio. Pogledao sam dolje i nisam se ugodno iznenadio. Jedan od onih manijaka počeo me vući a ja sam se pokušao oduprijeti udarajući lijevicom.

Nakon što me nadvladao, zalijepio mi je traku preko usta i odvukao me do nekakve prostorije dozivajući druge da mu pomognu. Stigao je Ellin otac, a kad sam ga ugledao počeo sam divljati te sam dobio udarac u glavu.

Počeo sam sanjati. Vidio sam lica svojih prijatelja koja su bila nasmijana. Stajali su ispred kuće zagrljeni. No odjednom je iz njihovih usta počela teći krv i lice im se mijenjalo. Kuća ispred koje su bili počela se urušavati. Oni su se topili u krvi a svuda je zavladala tama. No iz nje se podiglo lice isto kao moje pa vrisnulo do kraja otvorenih usta. Tada sam se probudio.

Još mi se malo mutilo pred očima. Čuo sam vlastito disanje. Okrenuo sam se oko sebe i shvatio da sam u mračnoj sobi s jako malo svjetla. Na tom svjetlu nazirala se prašina, a u kutu je bila mala drvena stolica.

Također sam čuo slabo šuškanje u drugom kutu. Kad sam malo bolje pogledao, shvatio sam da je to Toby

S druge strane jezeraTempat cerita menjadi hidup. Temukan sekarang