S druge strane jezera

Vratili su se

Nakašljao sam se od silne prašine u zraku. Ovo mjesto nitko nije posjetio već 50 godina, mislio sam. Daske su nam škripale pod nogama dok smo lagano hodali jezivim hodnikom.

Počeli smo razgledavati kuću. Zidovi su izgledali tako sumorno i dosadno, a prozori prljavi. 

"Hej, dođi ovamo!", rekao je Toby iz udaljene sobe. 

"Reci!", odgovorio sam i shvatio da je pronašao telefon,

"Zovnut ću pomoć", odlučio je.

"Dobar dan, mene i mog prijatelja netko pokušava ubiti!"

"Skrivamo se u jednoj kolibi na rubu šume uz jezero", pogledao me u oči i uplašenim glasom nastavio... "mislim da smo im pobjegli, ali još uvijek nismo na sigurnom... petnaest... Buck Creek... ok...", davao je informacije operateru, i budući da je promijenio ponašanje s paničnog na mirno, mislim da mu operater savjetuje da se smiri. 

Gledao sam jednom film u kojem operaterka u policijskoj centrali koristi svoje znanje i vještine ne bi li smirila unesrećenog. Sranja se događaju, ali je najbitnije ostati pribran, sagledati stvari iz boljeg kuta i razmisliti prije svakog poteza. Trebamo ovo, trebali bi ono, ali kada dođu presudni trenutci, kad smo na granici između života i smrti, strah nas zaledi i pomuti nam um. 

Poklopio je. "Dolaze za 15 minuta", rekao je. Sjeli smo na najbliže stolice koje smo vidjeli. E to je nada, to je strepnja. Kada za tobom vode potragu dvojica manijaka, a ti ovisiš o jednoj jedinoj slamčici spasa... Razmišljam o svemu, o prijateljima, o roditeljima... Oni vjerojatno sada mirno spavaju, roditelji, naravno. Što se tiče ostalih prijatelja, siguran sam da nas traže, ili su otišli petama vjetra... ma ne znam što više da mislim... boli me glava...

Toby se naceri. "Ma vraga će ti oni doći, pogledaj kolika je ova šumetina, Bog ne bi pronašao ovu kolibu", prekinuo mi je dubokoumno razmišljanje koje nije bilo posvećeno pitanju: Kako se izvući iz ovoga?

"Ako se ne pojave za pola sata, izlazimo i krećemo dalje", odlučio sam i na neki način nametnuo Tobyu ovaj prijedlog kojeg je on prihvatio kimnuvši glavom.

Trebalo je ubiti dosadu. Pretražili smo kolibu i pronašli pikado. Obrisali smo prašinu koja se nakupljala desetljećima i shvatili da nam nema druge nego zaigrati i ubiti vrijeme dok policija ne dođe.

Toby je uzeo crvene a ja žute strelice. Sjećam se jednog odlaska kod bake. Ja i rođak Ben nadali smo se dobroj zabavi ali nas je u sobi dočekao samo pikado, ništa više. Bilo je to davno. Najbolji pokazatelj toga da ništa drugo nismo imali za zabavu je skroz izbušena meta. Ako imalo imam iskustva u toj igri, onda je to definitivno odatle.

"Što misliš, što se dogodilo onom murjaku tamo u onoj kući?", upitao sam i zabio u jedanaesticu. Strelica se pošteno primila za podlogu.

"Ma sredili su oni njega... nastradao je, ali ne uzalud... zbog njega smo uspjeli pobjeći", odgovorio mi je i pogodio centimetar pored središta pa se osmjehnuo.

"Daj Bože, da i ovi ne nastradaju, pa stvarno je vrijeme da ih pošalju u većem broju", gledao sam prema meti i pogodio u polje pod brojem trinaest.

Stalno sam vrtio strelicu u ruci. Bio sam nervozan, valjda. Mrzim taj osjećaj, kad bi najradije prevrnuo sve stvari oko sebe, samo da mi bude lakše. Ali uspio sam održati razgovor i koncentraciju u igri. Fokusiranjem na metu sklanjao sam tmurno razmišljanje s uma.

"Znaš kako kažu: Nada umire posljednja.", rekao je i promašio metu, ironično... Ali ono što je rekao je istina. Nada umire posljednja. 

Imao sam psa po imenu Ford, naravno još uvijek ga imam, hah. Jednom mi je pobjegao, daleko, daleko od kuće, ni dan danas ne znam zašto. I tako smo svi ukućani krenuli u potragu koja je bila aktivna nekih tjedan dana. Lijepili su se letci, raspitivalo po mjestu, odlazilo automobilom... Ali svi su izgubili nadu osim mene i moje ujne Maggie. Mi smo ustrajno održavali potragu koliko-toliko. mjesec dana mi smo ponavljali istu rečenicu: Ma, vratit će se on! I uistinu, nakon tog vremena, pas se čudesno vratio. Ja i ujna smo bili presretni jer smo Forda stvarno voljeli.

I baš kad sam htio zabiti ponovno, čuo sam teške korake pred kolibom. Sledio sam se. 

"To su oni..." šapnuo sam Tobyu. 

Brzo smo potrčali i legli na stomak ispod kreveta. Na svu sreću, bila su dva stara kreveta. Pritajili smo se i ušutjeli. Jedino je preostalo čekati. Osjećao sam tegobu u prsima, i mogu vam reći, nije nimalo lijep osjećaj. 

Pogledao sam Tobya u oči. Potpuno isto stanje iscrtava se u njegovim očima. 

Kada je jedan od njih zakoračio između dva kreveta, obuzeo me iskonski strah, strah kojeg dosad nisam doživio i kojeg nisam mogao doživjeti ni u najluđim snovima. Grozno.

Stajao je tu nekih pola minute, a onda otkoračio nazad. Osjetio sam djelomično olakšanje. Zatim je nastupio tajac i ništa se nije čulo.

Kad iznenada, jedan od ovih dvojice manijaka zgrabio me za noge svom snagom i izvukao van. Zadnje čega se sjećam bio je tupi udarac u glavu.