Like a shadow

Part 1.

Crna sjenka u ljudskom obliku koju susrećete svakodnevno ulicama Budve, predstavlja mene I moj život koji je ugušen u njenoj toploj mračnoj masi. Tihim koracima, na prstima ostavljam tragove velikih cipela na blatnjavom zemljištu pokraj moje jedine preostale imovine. Spuštenih obrva, držeći čvrsto ruke u jakni hodam ulicama ne primjećujući ljudske šapate koji bi mi mogli pokvariti čudne misli koje svakodnevno susrećem u mojoj glavi. Hladnog pogleda, primjetim po neku sitnu ptičicu koja preleti iznad moje glave ostavljajući pečat na mom ramenu.Osjećam čudne poglede koji me proganjaju posle svakog neuspjelog koraka kroz život. Poput zarobljenika okovan lancima, izmučen ljudskom glupošcu gutam njihove poglede I uvrede. Spuštene glave posmatram pod koji puca svakim mojim sledecim korakom. Tonem, zemlja guta I poslednju nadu da će se nesto promjeniti u mom životu. Tamna kosa, potpuno prekrivena prljavštvinom lepršavo leti uz pogon vjetra koji remeti moj mir. Nalazim se u mračnoj ulici pri smetlištu, gledam u taman zid prekriven grafitima. "Kako ljudska glupost može biti ovako velika " usamljenim pogledom pokušavam prodreti u suštinu onoga što je ispisano.

"Kiša se sprema" pomisljam podižuci glavu prema nebu koje je postalo sivkasto.

Okrećem se nazad, tihim koracima odlućujem da još malo prošetam dok kiša potpuno ne bude spremna da prekine nečiju radost, a da probudi novu tugu u meni. Udahujem duboko prelazeći cestu, jasan glas upozorava me da se pomjerim sa puta. Ne osvrćujući se nastavljam hodati zamišljenom linijom sudarajući se sa hitrim prolaznicima.

" Pazi kuda ideš" začuo se grubi glas jednog mladića.

" Vidiš da je lud, pusti ga " drugi glas je već bio smireniji.

Ne podižuci glavu, samo sam nastavio hodati . Cijeli moj život pretvorio se u korake, trudim se uvijek smisliti drugačiji pokret. Iste ulice, ista mjesta ali drugačiji način kretanje.

" Zar to ne zvuči zanimljivo " zapitao sam se ne davajući odgovor.

Ugledavši staru usamljenu klupu u parku, pomislio sam kako bih mogao da joj pomognem da spozna novog prijatelja, "mene" . Prišao sam joj obazrivo, nisam želio da je uplašim. Naslonio sam se na njeno "rame" dodirujući njene obraze. Najednom, osjetio sam kako se njezine suze spuštaju na moju ruku, bolne suze usamljenog anđela. Pogledao sam u nebo, ali njena duša primila je I moje srce te sam I ja kao poslednje dijete za njom krenuo prosipati tužne suze. Tugovali smo zajedno nekoliko trenutaka, te sam smognuo snage da ustanem na noge I da krenem kući. Ja bar imam gdje otići. Dok ona, taj prelijepi andjelčić ostaje zarobljen u samoći za koju niko nikada neće odgovarati, eh taj prokleti život. Tihe kapljice kiše pozuruju moje korake, gazim po blatnjavoj travi prelazeći preko dvorišta svog skromnog doma. Izuvam cipele, sad već potpuno prljave od blata, te bosih nogu prelazim preko praga ravno u dnevni boravak. Pažljivo spuštam se na dvosjed postavljajući jastuk na potiljak glave. Jedan veliki dvosjed, televizor koji nikada ne koristim, mala kuhinja I osrednje kupatilo cine moj mali dom gdje najviše vremena provodim razmišljajući. Bijeli tapeti potpuno zaboravljeni postali su bolna crna boja koja predstavlja mene iznutra.

" Svijeća " prisjetio sam se na vrijeme. Ustajem sa dvosjeda, palim svijeću te gasim svjetlo ishitreno vraćajući se na dvosjed.

" Sada je već bolje " promrljao sam nastavljajući razmišljati.

Kada se svijeća uspava, znam da je vrijeme da ja sklopim okice I da utonem u dugi san. Ali do tada, imam mnogo toga razmotriti u mislima...

"Kako bih volio da budem na nekoj drugoj planeti " pomislio sam . Ja ovdje ne pripadam, ne želim da pripadam ovdje. Niko me ne razumije , svi me smatraju čudakom. Čovjekom koji uvjek hoda tiho I nečujno trudeći se da ne podere cipele koje su skoro oronule. Sigurno postoji neko ko može razumjeti moj problem, ko ce me suočiti sa problemom davajući mi iskren I dobar savjet. Ja ovdje takve stvari ne dobijam, samo gaze po meni uživajući u mom bolu koji je za njih samo šala. Zatočen sam u sopstvenim mislima, pokušavam pronaći neki svoj mir ali uvjek se isprepliće nesto sto me navodi da ponovo razmišljam I da se udubljujem u problematiku koja me ne bi trebala dodirivati. Poput uvele ruže, pokušavam oživiti ali sve više I više venem I polako se gubim, nestajem sa ovog svijeta. Nemam razloga da se borim, sve sam izgubio I moj jadni život je ono malo što me tjera da mozda I ne razmišljam o najgorem, bog me I dalje održava u životu. Sigurno postoji razlog za to. Ali zašto me I dalje drži zaključanog u mračnoj tamnici ? Zašto baš ja?

... Poslednji tračak svetla je nestao, tamna strana navladala je svijeću koja je utonula u dubok san. Vrijeme je da se I ja pomilujem njenoj odluci.

" Laku noć " prošaputao sam zatvarajući oči.