Like a shadow

Part 2.

Trljam neumorne oči hladnim rukama, tihim glasom zjevnem te ustanem sa neurednog dvosjeda. Neumoran od sinoćneg vremena, oblačim jaknu I hvatam se za kvaku vukući je prema sebi. Hladan povjetarac iznenada je buknuo u prozor kada sam napravio prvi korak ka naprijed. Neiznenađen, neobazrivo nastavljam hodati.

" Novi dan, nova iznenađenja " pomislih protežeći noge starom oronulom ulicom mog kraja.

Sunčevi umorni zraci, probijaju sivkaste oblake koji su prenoćili cijele večeri na nebu. Zatočeno sunce na trenutak zasija, dok sa druge strane ostane zaključan u tamnu prostoriju koju zakljanja oblak. Nježnim pokretom dodirujem kapuljuču koju stavljam preko svoje duge kose. Korak po korak, hvatam šapate kojekakvih trgovaca koji u ranu zoru prave velike I duge razgovore koji nikada nemaju kraja. Osjećam kako prašina pada na moja leđa, zvuk nečijeg glasnog smijeha prolazi kroz moju glavu.

Očigledna misao da me povrijedi pala je u vodu, ne obazirem se na njihove podle namjere I tako ih obeshrabrujem I stavljam u poziciju da od sebe prave budale.

" Ko drugome jamu kopa, sam u nju upadne " pomjerio sam usnu izgovorivši tihim tonalitetom.

" Stani, okreni se " začuo se taj iznevjereni glas sa visine. Udarac rukom o ogradu, probudio je žaljenje koje sam osjetio prema tom mladiću. Pokušao me je poniziti, a sada on biva ponizen od mog ćutanja.

Pogledom u nebo, odajem počast suncu koje je napokon izaslo I probilo svoje zrake kroz gorke oblake koji su ga zakljanjali.

" Vrijeme je molitve " zastao sam ispred otvorene crkve posmatrajući narod koji se već pripremio za jutarnju molitvu.

Svi ti ljudi, odaju počast Bogu u kojeg vjeruju, u njegovo postojanje I naklonost. Predvođeni običajima, daju svoju dušu u njegove odaje. Svojevoljno, stavljaju lance, istinske lance kojima su vezani za svog Boga. To je prava iskrena ljubav prema nekome , pomislih.

Moje jutarnje putovanje se nastavlja kroz neosvetljenu ulicu zvanu " Ulica čudnih misli" .Kada stupite ovdje, "otrujete" se nečijom tugom koja ostavlja vidan trag u vama. Ne mogu se odupreti sebi, ova ulica je za mene drugi dom. Mozda sam baš ja ta osoba koja je ovo mjesto napravilo onakvim kakvo je. Mozda se moja želja za ovakvim životom ispriječila svima na put I od njih napravila ljude sijenke, bas kao sto sam ja ustvari.

Crna mrlja na zidu u obliku velikog Pegaza ostala je vrela I u ovim hladnim trenucima koji su zahvatili ovaj grad. Simbolika njegovog veličanstva ne zastaje ni okovana ledenim povjetarcima ovih hladnih dana.

Iznenađen njegovom izdrzljivošcu, dodirajum njegovo lice hladnim rukama. Zatvaram oči, pokušavam osjetiti tu toplinu kojom zrači ali moje hladno srce ne posustaje u namjeri da zataška moju drugu stranu. Ključ koji već godinama pokusavam pronaći, trebao je biti u njemu, u njegovoj toplini. Sada shvatam, da je mom čekanju dosao kraj. Ne postoji ta topla sfera koja će me vratiti u život, moram se pomiriti sa činjenicom da se nikada neću promijeniti. Zauvijek ću biti u lancima, trunuću u njima I na kraju ću bolno umrijeti. Jedino sto mogu uraditi je boriti se I umrijeti bar u nekoj sićusnoj nadi koja izgleda nezamislivo, ali ipak postoji.

Okrenuvši ledja ovoj ulici, razočaran krećem prema onom istom parku koji sam posjetio prošlog dana. Vratiću se novom prijatelju, on me možda jedini I razumije. Njegova samoća se može poistovjetiti sa mojim osjećanjima, nemamo nikoga, neispunjeni smo ali I dalje mozemo pronaći nekoga ko je sličan nama.To je činjenica koja me raduje I ako nije bas očaravajuca.

" Zar je moguće " izenadjen posmatram čistinu na kojoj se nalazio moj prijatelj.

" Njega više nema " razočarano izgovaram u sebi.

Sve što je od njega ostalo to su noge ucvršćenje za tlo sa kog je grubo išćupan. Gdje se sada on nalazi ? Na nekom oronulom skladištu, u jos većim lancima nego sto je bio. Na nekom smetlištu prekriven kesama punim ostacima ? Sve su to pretpostavke, ružne pretpostavke koje se motaju mojim mislima.