act xvii

536 87 2
                                    

05.08.2016.

Još uvek sam u bolnici.

To je Holivud zbog koga nam se čini da ako progutaš puno tableta ti samo zaspiš i nikada se ne probudiš. Ali bol je preveliki da bih zaspala i sve što hoću da uradim u trenutku je da povratim tablete, ali ja nemam refleks za povraćanje. Pa sam sva potresena počela da silazim niz stepenice u potrazi za svojom majkom. Uspela sam da se sapletem i padnem, udarila sam glavu veoma jako. Moje oči su bile polu otvorene kada sam ugledala izraz majkinog lica, i iako je sve bilo nejasno mogla sam da čujem strah u njenom vrisku. I posle je sve bilo crno. I sve je bilo srećno.

I onda odjednom sam se probudila u bolničkom krevetu. Ispred mene je bila moja majka i moj otac, koji je spavao naslonjen na njeno rame. Njihove oči su bile crvene, a lica izmazana suzama.

Samoubistvo nikad nije rešenje.
Sreća nije večna.
Tuga se nikada neće završiti, ali se treba setiti da ja sav bol privremen.

Mislim da sam uspela da pišem i stvaram.

Ovo je zadnji list moje sveske.
Sva ostala pisma su pocepana i stavljena u jednu kutiju, a uskoro će biti i ovo.

-Blue

The art of living [1]Where stories live. Discover now