Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

40. Fali mi...

Layla P.O.V.

Moje tijelo puno umora, tuge i boli, leži opruženo na bolničkom krevetu, pokriveno bijelim plahtama, bijelim kao najljepši snježni ogrtač. Moje misli, negdje duboko skrivene u glavi, a moje srce, ni na nebu ni na zemlji. U meni, a kao da nije. Kuca, a mrtvo je.

Spavam. Duboki san. Valjda sam premorena od svega, a jadno tijelo ne zna kako da se bori sa mnom, pa onda, samo zaspe... Jedino tako se smiri.

Svud je oko mene tišina. Miris crvenih ruža lebdi svud oko mene, iako su skoro uvenule. Sviranje nekog bolničkog aparata, samo je još jedan podsjetnik gdje sam... I, ko sam... I, šta sam...

Odjednom, osjećam kako moje tijelo drhti, dok se neki miris uvlači u moj nos, i kao da dopire u svaku moju poru.

Bože, zašto mi je ovaj miris ovako poznat?

Čujem tiho tapkanje, teški koraci prilaze mome krevetu, a ja, nepomična. Pokušavam širom da otvorim oči, ali ne mogu. Kunem se, kao da su prišivene, i koliko god se trudila, ne ide.

Bože, jesam li ja ovo mrtva?

Najednom, na svome licu osjećam neki topli, i mili dodir. Nečiji prsti nježno tapkaju po mome obrazu, a mojim tijelom struji vrela krv.

Bože, zašto mi je ovaj dodir tako poznat?

Osjećam kako ti prstići klize s mojih obraza na moju ruku, a čvrsti stisak te ruke čini me nervoznom. Srce mi lupa sto na sat. Opet ulažem sav napor, i trudim se da otvorim oči, ali ne ide. A, sve bih dala da mogu da vidim lik osobe koja mi unosi nemir samo jednim, običnim dodirom...

Bože, ko li je on?

"Malena moja, zašto je sve protiv nas?", odjednom, dobro poznati glas zatutnji u mojoj glavi, a moje srce skoro da iskoči iz grudi.

To je on, Leo!

Onaj aparat, što je maločas lagano kuckao, sad je zatutnjao svom snagom. Najednom, više ne mogu da osjetim ruku od maloprije na svojoj, više ne osjećam ni onaj miris, ostala sam opet ja sama, i dalje sklopljenih očiju, s glasnim povikom aparata...

...

"Doktore, da li je ona stvarno sad van životne opasnosti?", čujem ženski glas kako kokodače.

Da, Grace, kao brižna majka brine se za mene. Možete misliti kako.

"Da, da, gospodjo... Ne brinite, sve je u redu... Nakon svih detaljnih pregleda i analiza, utvrdili smo da je njeno stanje ovakvo zbog velikog stresa kojeg je doživjela. S toga, uputiti ćemo vas kod doktora, specijaliste, gdje ćete moći dalje pratiti njeno mentalno zdravlje. Što se tiče nas, mi smo uradili što smo trebali. Ipak, preko noći ćemo ju zadržati, za svaki slučaj..."

"Hvala vam doktore, jako ste ljubazni."

"Ako bilo šta trebate, slobodno zovite..."

...

"Oh, Williame... Vidiš u kakve nas je probleme uvalio taj sirotan... Platit će mi za sve...", naravno, kao i uvijek Grace priča o mom Leu s tako mnogo mržnje.

William šuti.

Osjećam majčinu ruku na svome obrazu. Budna sam, da, ali ne želim da otvaram oči sve dok ona ne ode. Gadi mi se! Voljela bih da nestane!

"Williame, ja imam sastanak... Znaš, kako je Oliver još na putu, svi su poslovi na meni. Ti ostaješ tu, uz Laylu, zar ne?", ona navodno ima obaveze...

E, Grace...

"Samo Vi idite... Ja ostajem s njom... Ne želim da bude sama.", uvijek dobar William, mekanog srca i duše, nema namjeru da me ostavi.

Majka i William se pozdravljaju, te se čuje lupanje vrata za njom. Otvaram svoje oči i kraj sebe vidim koga drugog nego njega, Williama.

"Hej, ljepotice... Jesi dobro?", prilazi mi i sjeda pored mene.

"Valjda jesam... Sad, kad je ona otišla, dobro sam..."

"Nemoj tako, ipak ti je majka...", skoro da me prekori.

"Neka je, Williame. Nikad joj oprostiti neću sve što mi je napravila... Nikad!"

William spušta glavu na tren, a zatim čvrstim stiskom ruke hrabri me kako će sve biti u redu.

Odjednom, začujem kucanje na vratima, gdje prvo udje veliki medo, a zatim, vesela družina iskoči iza njega. Emma i Isaac. Niko mi nije mogao popraviti dan kao oni, pogotovo Emma.

Oboje su mi pohrlili u zagrljaj, a velikog medu bacili su u Williamovo naručje.

Hiljadu pitanja, bezbroj stvari za ispričati...

Popodne je ugodno prošlo. Ispričali smo se, i sa suzama u očima od smijeha dobro zabavili.

Malo prije polaska, iskoristila sam priliku d Emmu upitam za Lea.

"Da li si ga vidjela?", skoro pa prošaputam.

"Ne... Ovih dana ne dolazi u školu. Kad smo čuli sve što se zbilo, Isaac je odmah otišao kod njega, ali nije ga našao. Pokušao ga je i nazvati, ali mu je mobitel ugašen.. Tražili smo ga i u policijskoj stanici, ali ništa.. Ni traga, ni glasa...", Emma tužno slegne ramenima.

"Jučer sam išla pred zatvor.. Htjela sam da sve ispričam policiji, ali na samom ulazu, zatekla sam njega kako izlazi... Vjerovatno su ga pustili iz zatvora, jer je nosio stvari... Bio je grub prema meni, nije htio sa mnom da priča... Znaš, još je sav u modricama bio .. Ko zna šta li je sve prošao i uradio... Zbog mene, Emma, ja sam kriva...", osjetim knedlu kako steže moje grlo.

"Mila, ne govori to...", Emma prisloni svoj dlan na moju ruku.

"Emma, molim te... Nadjite ga... Molim te, javi mi sve što saznaš o njemu...", skoro kroz suze joj kažem.

"Hoću mila...", pomiluje me po obrazu.

"Znaš, danas mi se desilo nešto čudno..."

"Šta?", širom otvorenih očiju me pogleda, kao i obično kad je nešto interesuje.

"Jučer, nakon tog susreta s njim, opet sam ostala bez svijesti. Spavala sam ko zna koliko... I danas, odjednom, dok sam bila u dubokom snu, ili kako to već da nazovem, osjetila sam njega, tu pored mene... Dirao me, pričao mi... Kunem se Emma, bilo je tako stvarno...", uperim pogled u njene oči, ali vidim da mi ona ne vjeruje.

"Mila, znam da bi voljela da je tako, ali nažalost, mala je šansa za to... Kažeš i sama da te odbio, nestao, zašto bi onda dolazio? Vjerovatno si bila pod utjecajem lijekova.", slegne ramenima.

"Imaš pravo...", vjerovatno je moja želja za njim veća od stvarnosti...

Fali mi, prokleto mi fali...