Ljubav preko poruka

Ljubav preko poruka-20.♥♥ kraj :)

"Nema više karata. Sve smo rasprodali."rekla je žena za pultom, nezainteresirano gledajući u svoje prekrasno ispolirane crne nokte koji su se sjajili. Sviđa mi se boja njezinog laka.

No, nije bitan njezin savršen crni lak za nokte. Upravo je rekla da više nema ulaznica za film, što znači da ništa od filma. Ljuto sam se okrenula prema Marku koji ju je bijesno gledao.

"Kako to mislite, nemate više ulaznica?"oh ne! Zašto osjećam da će se posvađati?

"Lijepo. Što si ti očekivao? Ovo je metropola, ima puno ljudi koji su zainteresirani za ovaj film."

Krenuo je nešto reći, no ja sam ga povukla za ruku. Dajući mu do znanja da začepi. Ne želim se tu sramotiti. "Hvala Vam. Doviđenja."rekla sam uputivši joj lažan osmijeh. Vukla sam Marka za sobom van iz Cinestara. Čut' će on mene!

"Jesi ti vidjela tu bezobraznost?"bijesno je pitao, preokrenuvši očima. "Što si ti očekivao? Ovo je metropola."imitirao je njezin glas.

"Marko, smiri se. Sam si kriv!"

"Zašto sam ja kriv?"

"Jesi ti rezervirao ulaznice?"pitala sam ga prekriživši ruke na prsima.

"Jok."odmahnuo je glavom.

"Kretenu jedan. Pa nije ti ovo Sisak pa da ne moraš rezervirati ulaznice."

"Što fali Sisku?"zbunjeno je pitao, namrštivši se. Preokrenula sam očima i duboko uzdahnula. Zar je čovjek tako glup da ne shvaća što mu pokušavam reći?

Nisam ništa odgovorila. Samo sam pogledala u daljinu, u sebi žaleći što sam pristala na ovo. Mogla sam sada biti negdje pijana sa Monikom i Martinom. Ali ne! Sara je glupa. Sara mora otići s Markom. Dečkom kojeg baš i ne poznaje kako treba. Što ako je on to isplanirao kako bi me oteo, silovao i kasnije ubio? Što ako je ovo dio njegovog plana?

Odjednom je zagrmilo. Kao i obično, uplašila sam se i skočila Marku u zagrljaj. Kiša je počela lagano padati, a Marko i ja smo stajali nasred parkirališta. Kao zadnji kreteni. Jače me zagrlio, dajući mi do znanja da sam sigurna u njegovim rukama. Osjećam li se sigurno? Pomalo.

"Kuda ćemo sada?"tiho sam pitala, stojeći pribijena uz njega, sa njegovim rukama oko mene.

"Do auta. Odvesti ću te u MC Donalds. Dugujem ti."rekao je i počeo se smijati, a ja skupa s njim. Bilo je nešto užasno privlačno na njemu. Ne njegov zgodan i besprijekorno savršen izgled, već njegov karakter. Njegov glas. Oči. Osmijeh.

Sara se zaljubila. Sara se zaljubila.

Nisam. Ne. Nikako. Nimalo. Samo sam se dopisivala s njim. Kako se možeš zaljubiti u čovjeka s kojim si se samo dopisivao? Nemoguće.

Ne seri. Voliš ga. Znam ja to.

Što ti znaš? Ti si samo izmišljen glas u mojoj glavi.

A ti pričaš sa mnom.

"...Sara?"njegov glas me prekinuo u svađanju sa unutarnjim glasićem. "Imam problem."

"Zašto me to ne čudi?"pitala sam odmaknuvši se od njega. Pogledala sam ga u oči koje su me natjerale da se naježim. Zašto taj dečko izaziva čudne, nove, drugačije emocije u meni? Zapravo, zašto izaziva ikakve emocije kod mene? Ne bi smio. Osjećam se ugroženo. Sama pomisao da bi me netko mogao vrlo dobro poznavati, čitati moje misli i znati što me muči iako nisam ništa rekla, je zastrašujuća. Ne želim da me netko poznaje u dušu. To je strašno i naporno.