Kako preboljeti dečka

13

Definitivno nisam bila tip za haljine. Mislim da to nikad ni neću biti, no ne znamo što će se dogoditi za deset minuta, a kamoli negdje u još daljoj budućnosti. Bilo kako bilo, obukla sam crne traperice i bijelu košulju koju sam ugurala u njih, kosu zavezala u rep i obula crne oksfordice. Nisam se željela pretjerano dotjerivati, ali svejedno sam stavila umjereno šminke i duboko uzdahnula završivši sa spremanjem.

Mama je radila noćnu smjenu i, iako se isprva protivila mojoj odluci, na kraju je popustila, no nije uspjela nagovoriti Willa da pođe sa mnom. Čak nije pristao ići ni kad sam mu rekla da ide i Hayes, iako sam mu vidjela u očima da ga je to malo zainteresiralo. Mama me iznenađeno pogledala kad je to čula i upitala jesmo li zajedno, a ja sam, kako bih izbjegla još neka neugodna pitanja, šmugnula na kat uz izgovor da sam zaboravila ponijeti novce.

Kad je sad otkucao pola osam, začuli smo trubu auta. Duboko sam uzdahnula, bacila jedan kratak pogled prema ogledalu u hodniku i izašla iz kuće. Hayes mi je opet otvorio vrata sa suvozačeve strane i uputio mi topao osmijeh. Ne znam je mi taj osmijeh bio upućen kako bi me ohrabrio ili ne, ali u svakom slučaju bila je to lijepa gesta od njega.

"Opet lijepo izgledaš", rekao je kad je ušao u auto. Pojačao je radio i priključio se poprilično prometnoj cesti.

"Ja uvijek lijepo izgledam", odvratila sam. To je bio moj jako jadan pokušaj da si smanjim nervozu koju sam osjećala što smo bliže bili restoranu.

"To je istina, da", zamišljeno je rekao, kimnuvši glavom.

Kratko sam se nasmijala, a onda je nastupila tišina među nama. Jedini zvukovi koji su se čuli bile su pjesme s radija i moje brzo disanje koje je, kad smo stigli pred restoran, postalo toliko plitko da mi se zavrtjelo u glavi.

"Samo se opusti", šapnuo mi je na uho kad smo izašli iz auta, "i sve će biti u redu."

Uhvatio me za ruku blago je stisnuvši, a onda je pun onog reynoldsovskog samopouzdanja gurnuo ulazna vrata restorana. U redu je, Stass, samo diši... samo diši, diši, diši...

Uzdah.

Izdah.

Možeš ti to.

Mogu ja to.

Tata i Kenzie su nas čekali za jednim stolom koji je bio poprilično udaljen od ulaza. Hayes je vodio put, i dalje me držeći za ruku. Bila je tako ogromna i topla, duplo veća od moje i taj sitni dodir mi je ulio neko samopouzdanje. Čim nas je vidio, tata je ustao sa svog mjesta i nasmiješio nam se.

"Ah, Stassie!" povukao me u medvjeđi zagrljaj i na trenutak sam se ukočila, ali brzo sam se pribrala i uzvratila zagrljaj. Kad se odmaknuo od mene, rukovao se s Hayesom. "Tebe dugo nisam vidio", zaključio je odmjerivši ga. Nisam znala kakva je bila njegova moć zapažanja, ali nadala sam se da će shvatiti da je to Hayes, a ne Brad. Uvijek je više volio Hayesa, ali nikad mi nije rekao zašto.

Hayes se samo nasmiješio. "Nisam ni bio ovdje dosta dugo", odvratio je slegnuvši ramenima. Kad je prebacio pogled na mene, dodao je, "Ali dobro je vratiti se."

Nisam bila sigurna što bi to trebalo značiti stoga mu nisam odgovorila. Hvala bogu, nakon toga me tata upoznao s Kenzie.

"Ovo je Anastasia, moja kćer", rekao je, pokazavši rukom na mene. "Stassie, ovo je Kenzie."

Pružila sam joj ruku. "Drago mi je", rekla sam, nadajući se da mi osmijeh ne izgleda lažno.

"Pa to si ti!" uzviknula je kad me prepoznala. "Sjećam te se, ti si ona cura od subote."

"Da, da", počešala sam vrat, "to sam ja."

Nakon tog upoznavanja, sjeli smo za stol i malo pričekali konobara. Hayes je sjedio pored mene, nasuprot tati i Kenzie, i cijelo vrijeme mi držao ruku ispod stola. Vodio je veći dio razgovora, no to je samo trajalo dok se ja nisam u potpunosti opustila.