Kako preboljeti dečka

21

Kad me je Hayes dovezao kući, spremila sam stvari i pješice se uputila prema centru grada do boksačkog kluba. Bilo je pola pet i mislim da skoro nikog ne bi trebalo biti ondje, a meni je trebalo nešto da mi razbistri misli. Boksačka vreća činila mi se kao prava stvar.

Na pultu nije bilo nikoga pa sam to iskoristila i samo prošla prema svlačionicama. Nisam se zamarala bandažama niti rukavicama, već sam samo uzela bocu vode iz torbe i mobitel i iskrala se do sale za vježbanje. Ovo mi je bio prvi put ovdje bez Bena i sad je bilo vrijeme da vidim što mogu i znam. Svezavši kosu u niski rep, prelomila sam kosti na rukama i počela udarati.

Jedan udarac, dva, tri, četiri... svu svoju frustraciju sam izbacila na vreći. Zglobovi su me boljeli kao ludi i znala sam da će već sutra biti puni masnica, ali nisam se zamarala time. Jednostavno sam nastavila udarati po vreći, zamišljajući da su to Liv, Brad, pa čak i Hayes... Bila sam na rubu suza, no odbila sam im dopustiti da skliznu niz moje znojne obraze. Osjećala sam se kao posrano govno, blago rečeno, nisu mi trebale i suze da me još više ubiju u pojam.

Samo sam željela pobjeći od svih problema, otići nekamo daleko, zaboraviti na apsolutno sve. Bilo to na dva tjedna ili na dvije godine, nije me bilo briga, samo da se što prije maknem od svih ovih osoba i njihovih postupaka.

Tada sam stala. Zadihano sam stajala ispred boksačke vreće koja se blago ljuljala od mojih udaraca, zglobove gotovo ni ne osjećajući i piljeći u prazno. Upravo to je ono što ću napraviti.

Otići ću.

Otići ću bez pozdrava i vratiti se možda već idućeg dana, a možda i nikad. Otkako su se braća Reynolds vratila, sve je krenulo nizbrdo. Izgubila sam Liv, tri mjeseca sam se osjećala kao najnepoželjnija osoba u školi, u jednom periodu sam imala užasno loše ocjene... ali ocjene su mi bile najmanji problem. Naravno, nije sve bilo baš tako loše. Smršavila sam, ojačala zahvaljujući treninzima boksa i usput upoznala dvoje super ljudi, Sophie i Bena.

Ne, ne mogu otići. Barem ne još. I svakako ne mogu otići bez pozdrava. Nisu tu u pitanju samo Sophie i Ben, tu su također i Will i mama, eventualno tata. Uostalom, čak i da odem na kraj svijeta, mama bi me svejedno uspjela pronaći, uhvatiti me za uho i odvući me nazad u Virginiju, cijelim putem mi držeći prodike o tome kako mi je samo palo na pamet otići i ne reći im ništa. Njoj ne bi bilo čak važno ni to što imam osamnaest godina i mogu raditi što poželim.

Odmahnuvši glavom, bijesno sam nastavila udarati po vreći. Naravno da neću otići, što sam uopće i mislila? Nemam ja muda za to.

A tu je, naravno, i Hayes. Lijepo mi je s njim, stvarno je, ali ne vidim nas u skorijoj budućnosti. Ponekad imam dojam da je njemu još uvijek stalo do Liv. Ne mogu točno reći zašto to mislim, ali moja intuicija mi govori da ju nije potpuno prebolio. Što se tiče nje, iz sveg srca se nadam da će joj biti bolje i da će se njezini roditelji oporaviti, ali ne mogu i ne želim prijeći preko činjenice da mi je prešutjela tako veliku stvar kao što je Bradova želja da se pomiri sa mnom.

Gluposti, sve su to same gluposti.

Zašto jednostavno ne mogu imati normalan život, dečka koji nije brat mog bivšeg, prijateljicu koja ustvari zna što želi i bolju moć prosuđivanja ljudi? Podsmjehnula sam se na ovo zadnje. Sad mi još samo nedostaje da Sophie dotrči do mene i kaže mi da je slučajno spavala s Hayesom jer su bili malo pijani i stvari su se otele kontroli.

A onda je Sophie dotrčala do mene. Bože, kad sam rekla da mi fali da mi dođe ovdje i kaže da je spavala s mojim malim, samo sam se šalila.

"Stassie!" gotovo je viknula na mene. "Jesi li ti normalna?! Pogledaj si ruke!"

Odvukla me od vreće i natjerala me da sjednem na stolicu koja je stajala pored ringa. Uhvativši me za ruke koje su bile crvene i na nekim dijelovima krvave, netremice je zurila u mene. Nakon nekog vremena nisam mogla više izdržati njezin pogled pa sam spustila glavu.