Danas izgubih još jednu osobu. Osobu vrijednu spomena. Moja draga profesorica. Ne postoje riječi koje bi opisale tugu i bol, kojim bih rekla sve što osjećam.
Sjećam se dana kada je ušla na vrata. Ta mršava žena, što bi narod rekao sama kost i koža, ulazi na vrata s osmijehom od uha do uha. Uputi nam pozdrav, predstavi se kao naša nova profesorica psihologije i sjede za svoj stol. Primjetih da je ljevak i počeh joj se diviti jer je drugačija od većine. Onda pogledah prema desnoj ruci i vidjeh da joj je rukav kaputića koji je stojao na njenim slabim ramenima, uguran u džep. Shvatila sam da nešto nije u redu. Moja profesorica nema ruku. Odmah se stotinu pitanja poče vrtjeti mojom glavom- kako, zašto, zbog čega? Kasnije saznah da je imala kancer. Prvo dojke, a zatim i cijelog tijela jer su se stanice raka množile i množile, širile se krvotokom i osvajale njeno slabašno tijelo. Ali ona nije odustajala. To je govorio njen osmijeh.
Sjećam se da nam je zadala zadatak da nacrtamo simbole koji nam znače. Kasnije smo joj objašnjavali te simbole. Otvorili smo joj se u potpunosti, baš kao niti jednom profesoru. Slobodno smo pričali, bez ikakvog straha. Na prvi pogled je odavala da nikad neće raditi protiv nas, uvijek će stojati s nama rame uz rame. Rado se sjetim i igre koju smo igrali s njom kad nam se nije dalo raditi novo ili odgovarati. Jednostavno, zračila je nekom neobjašnjivom energijom. Ali, često je izostajala s nastave, onda kad se nije osjećala najbolje. Ali bi se uvijek vratila s osmijehom kojim je nagovještavala da je bolje no ikad. A nije bila.
Danas, iza sebe je ostavila petogodišnju kćerku svome mužu, ocu i bratu u emanet. Ostavila je svoje projatelje da žale za njenom mladošću. Ostavila je svoje učenike s lijepim uspomenama na nju. Žao mi je budućih generacija koje neće vidjeti tu slobodu u njenim očima, tu ljubav njenog srca, taj odsjaj njene duše. Žao mi je što neće vidjeti taj osmijeh koji odnosi sve nevolje, i tu ženu koja se borila kao lavica. Borila se, zaista jeste. Svim snagama. Vodila je rat. I izgubila je. Izgubili smo i mi.
Draga profesorice, ako mi ikad iko ponovo kaže da nacrtam simbole koji mi znače, ja ću da napišem tvoje ime. Jer ti si simbol ljepote, ljubavi, slobode, snage, sreće. Ti si uzor. Ti si mlada ruža željna života koja nije poklekla niti u jednom trenutku. Ti si snaga. Ti si sve najbolje ovog svijeta. Slatko spavaj.
