Potaknuta tvitom jednog gospodina (na twitteru Vukov ponosni tata; @100leBgd) dobih nalet inspiracije i moradoh nešto da napišem, pa makar i dvije rečenice.
Listajući tviterom naletjeh na pomenuti tvit. Napisao je pomenuti čovjek: Kad bi roditelji mogli večno da žive! Bože, kako li je samo u meni pobudio emocije. Srce mi je počelo pumpati krv brže nego što to inače radi, disanje mi se ubrzalo, nestajalo mi je zraka. Pomislih na svoje roditelje.
Kao 20-godišnja djevojka, udaljena kilometrima od ljudi zbog kojih danas postojim samo da bih njih učinila ponosnim kada im pokažem diplomu zbog koje sam davala suze i znoj (a i mnogo više od toga); kao neko ko je dosta vezan za porodicu, morala sam izdvojiti vrijeme i olakšati svoju dušu kroz ovih nekoliko riječi. Unazad par godina sam shvatila koliku žrtvu mogu roditelji pridonijeti za svoje dijete. Tolika je ljubav roditelja prema djetetu da će uraditi sve, ali apsolutno sve, samo kako bi njegovom djetetu bilo što bolje u životu. Ne daju ti da primjetiš da taj mjesec nije plata bila onolika koliko su očekivali da će biti, već se snalaze na razne načine i šalju ti novac koji ti je potreban. Nose istu odjeću godinama samo kako bi ti mogao u septembru/oktobru kupiti nove stvari i modirati se. Odvajaju kruh iz svojih usta da bi ti imao šta da jedeš.
Jedva dočekam ljetni raspust jer tad odlazim kući i provodim s porodicom najviše vremena. Nažalost, ljeti se najviše radujem kišnim danima. Onda kada ne pada kiša, moj otac radi od izlaska Sunca do mrklog mraka, pa se desi da ga ne vidim po dva, tri dana ili ga samo sretnem u prolazu. Bože, samo kada se sjetim njegovim radničkih ruku, ispucalih, naboranih. Bože, samo kada se sjetim majčinih umornih očiju i iscrpljenog pogleda. Tada shvatim da oni, kao i svi roditelji, daju i posljednji atom snage za naše, dječije, bolje sutra.
Roditelji su jedini u našem životu koji se smiju kad smo sretni i istinski plaču s nama kad smo tužni. Dok oni postoje, znamo da imamo nekog ko će da nas zaštiti i znamo da će uvijek da postoji bolje sutra. A, kada njih više ne bude, vrata svim životnim olujama su širom otvorena i, što je najgore, nema naših roditelja da nas zaštite od njih. Kad bi samo roditelji mogli vječno da žive!
"Gospodaru moj, smiluj im (roditeljima) se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali."
