365. dana (ZAVRŠENA🔚❤)

3. Potpuno bezvrijedna.

Alan P.O.V.

Gledao sam u sitne kapljice kiše koje su padale s neba, kako se stapaju s prozirnim staklom na šajbi moga auta. Baš zbog ovakvog često ružnog vremena, mrzim London i sve ono što sam ovdje proživio.

Inače, mrzim i kišu, a još više mrzim jutra, i onda, kad se to dvoje spoji u kišovito jutro, najradije ne bih izlazio iz svog toplog kreveta.

Uz to sve, danas je ponedjeljak, još jedan radni dan, i pitam se, može li biti gore?!

Parkiram svog crnog Mercedesa u podzemnu garažu firme Rose, te se ubrzo nadjem usred betonskih zidova iz kojih izbija hladnoća.

Sa stražnjeg sjedala uzmem svoju crnu aktovku, te uz stisak jednog dugmića na pločnatim ključevima, zaključam automobil i krenem prema sivom liftu.

Ubrzo se nadjem u unutarnjem dijelu firme, a onda se po dobrom običaju, kao i svakog ponedjeljka, uputim prema vratima glavnog direktora.

"Dobro jutro!", prozborim nakon kucanja na vrata, a s druge strane isitih me dočeka široki osmijeh jedne, od meni rijetko dragih, ženskih osoba.

"Alane, uranio si!", Veronica me uzbudjeno dočeka, te rukom pokaže na crnu, kožnu stolicu ispred nje, koja se odlično slaže uz ostatak crnog namještaja njenog ureda.

Prije svega, da razjasnimo ko je Veronica?

Da krenemo ispočetka...

Prije nekih pet do šest godina, onda kad sam se oženio s Barbarom i započeo novi, savršeni život, nisam ni slutio koliku grešku pravim. Oglušio sam se na riječi svih ljudi koji su mi bili bliski, i slušao samo nju, moju plavu ljepoticu, koja me zavela jednim pogledom.

Dok sam ja mislio kako sam pronašao ljubav svog života, dok sam živio u zabludi kako je sve došlo na svoje mjesto i kako je ona ona prava, nisam bio svjestan svega što mi se dešavalo iza ledja.

Barbari sam poslužio kako bi se domogla moga novca, a prvom prilikom kad se to dogodilo, nestala je bez traga i ostavila me potpuno slomljenog.

Ostao sam bez novca, bez roditelja i prijatelja, i to preko noći. Sve ono što sam nekad bio se izgubilo u prašini, a ja na to sve nisam bio spreman.

I, onda, kad sam mislio da je stvarno kraj i da sam dotakao dno svoga života, niotkuda i potpuno nepozvana se pojavila ona, Victoria.

Sjećam se te noći. Sjedio sam u jednom zabačenom baru s nekoliko zadnjih novčanica koje sam još imao i gušio se u piću, gledajući u njemu Barbaru, njen lik i njene divne oči.

Bio sam na rubu suza kad se ispred mene pojavila žena, jarke crvene kose koja se jasno mogla vidjeti čak i u polumraku bara. Lice joj je bilo zategnuto i prekriveno s mnogo slojeva šminke koja ipak nije uspijevala da sakrije sitne bore oko njenih očiju.

"Mladiću, mogu li sjesti?", upitala me krupnim glasom, i ne čekajući moj odgovor rukom povukla stolicu i sjela na istu.

Još uvijek se sjećam njenog odvažnog stava i ozbiljnog izraza lica, kojeg ima i dan danas kad je u pitanju posao.

Ukratko mi je ispričala da se nalazi u ovoj zabačenoj četvrti iz jednog razloga; trebala se naći s jednim mladićem koji se javio na oglas za posao u njenoj firmi, ali zbog manjka novca za taxy nije mogao da dodje do iste. Budući da mu se smilovala, a i da joj je pod hitno trebao jedan novi radnik, odlučila je da se ona nadje s njim na adresi koju joj kaže.