365. dana (ZAVRŠENA🔚❤)

15. Čekati smrt nije lako.

Juliet P.O.V.

Duga nećkanja, moja durenja, povrijedjeno srce i ponos, sve je to ostalo negdje po strani svaki put kad bih pogledala u ogromni buket crvenih ruža koje su stojale na malenom stoliću ispred mene.

Sad kad razmišljam, mislim da ih je Anna namjerno stavila meni ispred nosa, kako bih neprestano u njih gledala i kako bi me namamile na izlazak sa Alanom i na to da mu pružim novu šansu.

No, ipak, moram priznati, iako je imala jako dobar način, nisam zbog toga, na neki način, oprostila Alanu i odlučila samoj sebi dati novu priliku s njim, nego sam to uradila zbog sebe.

Svjesna sam da se na kraj moram pripremati. Svjesna sam da je smrt skoro došla do mojih vrata, jer bolovi i slabost koju osjećam, jači su od svega, umor me gotovo uzeo pod svoje, a kosa koja mi neprestano  opada, sad može stati u obje moje šake.

Svjesna sam, samo što nisam umrla, a ne želim da umrem zatvorena u jedan stan, izmedju četiri zida. Želim da živim, bar još ovih nekoliko mjeseci, pa makar taj život bio umotan u laž...

...

Iz Anninog ormara vadim jednu od mnogobrojnih, crnih haljina koje ona posjeduje, i navlačim je na svoje mršavo tijelo. Za pravo čudo, haljina mi odgovara, ali mislim da je to zbog materijala od kojeg je krojena.

Na lice nanosim mnogo pudera, više nego ikad do sad, a kistovima za konturu ističem obraze i nos. Na oči nanosim dosta crnila, te ih na taj način uokvirujem, a na usne stavljam crveni ruž, koji se savršeno uklapa s ostatkom moga izgleda i zaista sam zadovoljna onim što vidim.

Kosu odlučim da pustim. Šnalice i gumice samo više pomažu u opadanju, a to mi baš i ne treba pred njim.

Ovaj put, odlučujem se za štikle s malo većom potpeticom i zaista, iznenadjujem samu sebe.

"Juliet, da li spavaš?", Anna se ubrzo oglasi, a kad njena glavica proviri u sobicu, na licu joj vidim pozitivno iznenadjenje

"Molim te reci mi da nisam luda i da dobro vidim!", izbulji oči u mene, a lice joj osmijeh krasi.

"Pa sad, o tome da nisi luda bi se dalo raspravljati, ali sad trenutno, nisi luda i dobro vidiš...", kroz smijeh joj kažem, na što se ona zaleti u moj zagrljaj.

"Ne mogu da vjerujem... Kunem ti se da ne mogu da vjerujem...", ljubi moje obraze, a osmijeh na njenom licu ne jenjava.

Bože, gledam u njene oči i ne mogu da vidim ništa sem sreće. Vjerujte mi, ne mogu riječima da opišem ovaj osjećaj koji raste u mojim grudima.

Bože, tako sam sretna što kraj sebe imam nju, i Bože, ne znam da li sam Ti se ikad zahvalila što si moj život učinio puno ljepšim poslavši mi nju kao andjela oblikovanog u najboljeg prijatelja, ali ako nisam, sad Ti šaljem sve riječi zahvale, i sretna sam, jako.

"Mislim da trebam malo poraditi na sebi, na svemu... Ne želim provesti zadnje mjesece svoga života zatvorena u jednu sobu...", tužno kažem spuštajući pogled...

"Još uvijek ima nade!", prekine me. "Oporavit ćeš se!", Bože, tako je uporna s ovim, tako ima veliku snagu i vjeru u mene da joj ponekad zavidim.

"Kako god...", jedva prebacim preko usana... "Uglavnom, želim da živim, a ne da se krijem... Ne želim više stvari da prepuštam sudbini...", odlučno kažem, na što je ona još sretnija, vidim joj to u očima.

"Drago mi je zbog tebe, mila!", ljubi me u obraz i opet se stišće u moj zagrljaj, zagrljaj koji će mi vječno faliti...

...