365. dana (ZAVRŠENA🔚❤)

4. Susret nakon toliko godina.

Juliet P.O.V.

Velika i debela kazaljka na zidnom satu, u koju buljim već skoro sat vremena, kretala se jako sporo. Očima sam gledala čas u nju, koja se skoro pa nije pomijerala s mjesta, a čas u sivi zid nasuprot kreveta na kojem sam ležala.

Razmišljala sam o vremenu... Kako je moguće da se u nekim situacijama ono kreće tako sporo, a već u drugim juri ispred nas velikom brzinom i nemoguće ga je sustići?

365 dana? Da li je to malo vremena kad ga usporedim s kazaljkom sata, ili je to pak nešto neuhvatljivo? Nešto što klizi niz ruke i gubi se u prašini prošlosti?

Iz misli me trgao glasan zvuk, onda kad se crna kazaljka, konačno, zaustavila na precizno nacrtanom broju dvanaest. Sat je pokazivao tačnih sedamnaest sati. Kraj seanse. Konačno.

S pomalo neudobnog kreveta bijele boje, podigla sam se u sjedeći položaj, a strašna bol u rukama i nogama me natjerala da se tako malo i zadržim.

Bože, kad ću se privići na ovo sve? Da li ću uspjeti da ove teške dane izdržim, da li će bol biti manja?

Nakon dubokog uzdaha, rukama sam protrljala umorno i vjerovatno blijedo lice, a onda sam sa poda uzela svoju torbu s namjerom da isparim iz ove užasne sobe, koja mi ne pomaže, negi me samo još više guši.

"Gospodjice Marin, mislim da biste trebali još malo ostati. Zaista moramo razgovarati.", začuo se glas gospodje iza mene, koja je obično uvijek bila u istoj pozi; naslonjena na crni naslonjač svoje fotelje, prekrštenih nogu, i ruku sklopljenih u prstima, naslonjenih na svojim koljenima.

"Žao mi je, ali zaista žurim...", s lica sam otpuhnula pramen kose, te se ustala s kreveta.

"Gospodjice Marin, oprostite na drskosti, ali zaista Vas moram zadržati još koji minut. A i mislim da će biti korisno za Vas ako me saslušate...", po škripanju kožnog naslonjača, shvatila sam da se podigla u stojeći položaj.

"Ja zaista ne znam više što da radim s Vama. Iako je ovo sedma seansa na koju dolazite, ja kod Vas ne vidim niti želju, niti ustrajnost da se iz ovog svega izvučete. Iako Vas molim i na sve načine pokušavam da stupim s Vama u kontakt, to je naprosto nemoguće. Od Vas nisam uspjela izvući niti jednu, jedinu riječ, i to ne samo da me frustrira kao psihijatra, nego i mene samu lično pogadja Vaše stanje... Ja samo želim da mi se otvorite i da Vam pomognem, jer svjesna sam da Vam nimalo nije lako...", i dalje stojeći iza mene, nastavila je smirenim tonom da priča.

Svjesna da više nemam mnogo izbora, i da ovaj razgovor koji je neizbježan moram sad da završim, okrenula sam se prema njoj. Pogled sam zadržala na njenom izboranom licu koje je stršilo ispod bujne smedje kose koja je dosezala malo ispod njenog uha, a dotukle su me njene modre oči, u kojima su titrale suze.

Ne, ne, ne... Ne opet isto... Opet u nečijim očima vidim val sažaljenja, a to je ono što me svaki put iznova i iznova dotuče i što više ne podnosim.

"Hvala Vam na brizi, gospodjo Nofels, ali kao što i sami znate, meni se ne može pomoći...", nakon nekoliko trenutaka buljena u kockasti pod gdje su se razbijale bijele o crne kocke, smogla sam malo snage  i pogled vratila na njeno lice.

"Mislim da je najbolje da s ovim seansama prekinemo, jer ja ne želim da pričam, a Vi moju tišinu ne možete da shvatite. I nikad nećete. A, pošto mi ne možete dati koji dan više od 365 njih, onda mi ne možete ni pomoći!", završila sam rečenicu, a rijeka suza je potekla niz moje lice, po ko zna koji put u ovo mjesec dana.