Bol

3.6K 273 72
                                    

Neće da prestane, ne mogu da oteram ovu bol svog tela, slaba sam, ne želim da odem.

Gušim jecaje jastukom i vrtim se u svom krevetu, ne mogu sama da prolazim kroz ovo, ovaj dan me je uništio. Nisam znala da će me ovoliko boleti, nisam znala da je oproštaj ovoliko težak. Ne želim da umrem, želim još, želim više, želim natrag svoj život.

Ne želim da budem sama. Ustanem iz svog kreveta i zaputimse ka spavaćoj sobi mojih roditelja.

Ne spavaju, mama plače u očevom naručju a on deluje slomljeno. Ovakvi su zbog mene ja sam krivac.

- Mogu li da spavam sa vama? Bojim se – oglasim se i oni se odmah razdvoje.

- Naravno dušo – mama me pozove i naprave mi mesta između sebe.

Nisam mogla da se kontrolišem, zagrlila sam snažno majku i glasno zaplakala, plače i ona i to me čini mi se više boli.

Otac nas ponovo zagrli obe i nastavila sam tiho da plačem.

Ovaj dan se završio sa mojim suzama, moj dan za kraj je bio bolan i ispravan.

Nakon mesec dana izgubila sam bitku sa mojom bolećšću ali nisam izgubila ljubav. Umrla sam sa sećanjem na "Jedan dan za kraj".


To bi bilo to, nadam se da sam dočarala realnu situaciju.

Andrea


Jedan dan za krajWhere stories live. Discover now