Aleksandar & Doris ✔

-3.Poglavlje-

„Evo nas." Podignula sam pogled čim sam se trznula na njegove riječi i zagledala u sivu zgradu čije su prozore ukrašavali balkoni bijele boje s kojih je cvalo šareno cvijeće i sitne lampice koje su sjale u noći. To je bio bogatiji dio grada, tu je zalazila samo elita, a obični smrtnici nisu imali pristupa.

Skrivala sam svoje oduševljenje iza ozbiljne i hladne maske koja mi se učvrstila na licu, ponesena strahom za sebe, a i svoju braću na koje bi se mogao okomiti ako mu se zamjerim. Gorjela sam od ljutnje koja me pržila iznutra, a jedini način na koji bih se smirila bio bi kad bih znala što me čeka, a Rus je samo šutio i zaigrano se smiješkao.

„Hoćeš li mi reći zašto si me doveo ovamo?" Prebacim pogled na njega koji čvrsto drži obje ruke na volanu pogleda prikovanog na mene.
Glas mi je tih, gotovo nečujan i čuje se podrhtavanje koje izaziva ovaj strah u meni.

„Rekao sam da mene nitko ne odbija." Slegne ramenima kao da je ovo najnormalnija stvar koju je učinio.

„Odlazim. Nemam vremena za ovo. Netko me čeka doma." Promrmljam tiho iako znam da će Zvonimir ostati kod Petrove majke preko noći, a doći će tek sutra ujutro.

„Tko?"

„Moj sin." Ugrizem se za jezik kada shvatim što sam u momentu prasnula. Ne znam što sam htjela postići ovim riječima, ali morala sam se maknuti što dalje od ovog muškarca.

Zabezeknuto me pogleda, osjetim kako mu se zbunjenost širi tijelom dok čeka da kažem nešto više. Sama ta pojava me uznemirivala, svidio mi se njegov fizički izgled, privukao me, ali bojim se onog unutarnjeg izgleda koji mi se nikada ne bi svidio.

„Sin? Jesi sigurna?" Nasmije se nekako čudno, a ja samouvjereno kimnem glavom. Obgrlim se rukama oko prsa, čekam iako ne znam što.

„Da."

„Idi van. Brzo. Odlazi." Procijedi kroz zube pokazujući na vrata s moje strane dok mu se čeljust stisnula i povukao se skroz na drugu stranu.

Trebala bih biti zadovoljna ovim riječima, ali osjećam se još gore nego prije. Na njemu se nazire neki bijes kojeg teško svladava. Mislio je da me može iskoristiti, ali mu se nije svidjela činjenica da imam dijete? Sto posto sam sigurna. Spustim ruke u krilo, stisnem usne sjedeći poput nekog kipa koji se ne usudi pomaknuti. „Zašto?"

Moja znatiželja mi nije dala mira, potpuno me obmanula i zavezala za sebe iako sam trebala pobjeći glavom bez obzira kad sam već dobila priliku. Oči mu postanu nijansu tamnije, otkopča svoj sigurnosni pojas, pa se nagne prema meni i stisne mi bradu svojom šakom. Raširim oči u šoku kada mi se približi kao da me namjerava udariti.

„Ljepotice, ne ispituj me previše i idi." Hladno kaže, stegne me jače pa mi okrene lice prema vratima. „Zaboravi da sam išta tražio od tebe."

Dlan stavim na bradu osjećajući peckanje koje je taj grubi dodir prouzročio, pa samu sebe uvjeravam da je najbolje da odem, ali ništa me ne sluša, sve ide protiv moje volje koja je jaka. Motivacija još jača. Ne želim da me ubije i baci u rijeku tako da se smanji šansa da netko nađe moje tijelo.

„Kako da idem? Kamo? Ne znam ni gdje sam." Lažno se nasmijem, okrenem glavu prema njemu nadajući se da neće shvatiti da lažem. Ludo je to što govorim, kako gestikuliram rukama, pravim još veću budalu od sebe samo zato jer me zanima zašto je ovako reagirao.

Rukama prijeđe po licu, frustrirano uzdahe, ništa ne kaže već zaveže pojas i vrati ruke na volan. Shvatila sam da će me ipak odvesti do mog stana iako sam mislila da neće.

„Kamo?" Kratko pita skrenuvši u ulicu iz koje smo stigli. Prozborim nekoliko riječi o ulici u kojoj se nalazim zaboravljajući da je to loša ideja dok ne znam što da više kažem ili kako da se ponašam.