Aleksandar & Doris ✔

-16.Poglavlje-

„Evo nas, gospođice." Zagonetnim tonom glasa progovorio je Tark prekinuvši zaglušujuću tišinu u kojoj smo proveli dvadeset minuta vožnje. Ne mogu opisati strah koji mi je protresao kosti od trenutka kada sam došla do svog zaključka. Nakrivila sam glavu prema prozoru i ugledala ogromno čelično skladište usred ničega na kojem je u oči upadao veliki broj 15 crvene boje.

„Gdje smo?" tiho sam pitala obgrlivši prsa rukama čim sam osjetila strah kako struji mojim tijelom.

„Izađite, pa ćete saznati." plaho se osmijehnuo. Okrenula sam glavu prema njemu i ustuknula kada sam ugledala cijev pištolja uperenu u mene. Dah mi je zastao negdje između pluća i grla. Usna mi je zadrhtala.

„Što ste napravili Aleksandru?" Panično sam se uhvatila za sjedalo osjećajući se slabo. Previše slabo.

Opušteno je slegnuo ramenima, pa nakrivio usne u osmijeh. Progutala sam knedlu u grlu kada mi je pokazao glavom da izađem van.

Izašla sam gledajući oko sebe u nadi da ću naići na nešto, ugledati nekog poznatog, naći Aleksa. Dovraga, zašto nisam pobjegla kad sam pomislila da bi to mogao biti isti Tarik kojeg su dečki spominjali? Previše sam se zaokupila mislima kako to ne može biti ista osoba jer nisam shvaćala kako zna i za Petra. Previše sam bila u strahu.

„Hodaj naprijed." Činilo se kao da je on smiren i kao da samo očekuje nešto- vjerojatno svoju pobjedu. Uspjela sam napraviti nekoliko koraka unaprijed, ali u glavi su mi bile samo molitve da je dobro i da mu nisu nista učinili.

„Što želite od mene?"

Gledala sam naprijed i koračala prema velikim tamnim vratima ispod broja 15, trudeći se da nekako dobijem na vremenu i barem nešto saznam da se pripremim na ono što slijedi.

„Od tebe ništa, mila. Nešto želim od tvog dragog."

Osjećala sam Tarikov dah na svom vratu i tek sam onda shvatila koliko mi je blizu.

„Gdje je on?"

„Uđi, pa vidi", nacerio se.

Progutala sam knedlu u grlu prije nego što sam potrčala prema ulazu i uhvatila hladnu metalnu kvaku koja je bila napola potrgana.

Prašnjavi zrak omeo je moje disanje, a tamni prostor me zbunio. Nisam to očekivala.

„O, dečki, dovedite nam našeg dragog!" Tarik se zaderao iza mojih leđa.

Nisam znala kamo da gledam sve dok nisam začula tupe korake kako se približavaju i siluete tri muškarca koji dolaze iz mraka. Proškiljila sam sve dok tmurni pogledi mrga od muškaraca nisu bili usmjereni na mene, a onaj u sredini je imao povez oko očiju i zavezane ruke. Vrisnula sam kada sam shvatila da je to Petar.

„Doris?! Koji kurac ti tu radiš?"

Htjela sam potrčati prema Petru da ga oslobodim na neki način, ali hladni metal prislonjen na moj vrat me zaustavio. Ruku je položio na moju nadlakticu i nekoliko puta coknuo jezikom.

„Ne, ne, ne pomišljaj na to, mila", Tarikov glas mi se nikad dosad nije gadio dok su mi suze navirale na oči. Koji se vrag ovdje dešava? Gdje je Aleks? Što su mu učinili?

„Gade, ostavi nju na miru. Kunem se da ću te ubiti čim se oslobodim." koprcao se između tih mrga, ali nije nikako mogao protiv njih. Stala sam duboko disati jer sam imala osjećaj kao da ću se onesvijestiti uskoro.

„Ne možeš mi ništa, Petre. Pomiri se s time. I sa svojom sudbinom. Umrijet ćeš od moje ruke, shvati to."

„Što se događa? Zašto ga tako držite pobogu?" zaderala sam se bijesno puštajući suze da mi kvase lice.