Aleksandar & Doris ✔

-5.Poglavlje-

Aleksandar

„Gdje smo ono stali?" Stišćući svoj pištolj u desnoj ruci priđem nitkovu koji se usudio ispaliti metak na mog najboljeg prijatelja. U tim žutim očima vidim strah koji ne jenjava dok se odmiče u najtamniji kutak prostorije nadajući se da ga neću primijetiti.

„Nemoj me ubiti, molim te!" Zadere se prema meni dok osjećam podrhtavanje njegovog glasa u svojoj glavi. Naslonim se na stol koji se nalazi nedaleko od njega, prstima prijeđem preko svog pištolja duboko dišući. Potrebna mi je smirenost u ovom trenutku, ne smijem srljati jer ću ja kraju ja propasti. U pokušaju da spasi mene, moj najbolji prijatelj je pokupio metak koji je ovaj drhtavac ispalio i sada leži u bolnici, bori se za život, dok ovaj ubojica ovdje diše i normalno živi. Nikad nisam nekoga želio više ubiti nego njega.

„Tko je rekao da ću te ubiti?" Oči mu ispuni zbunjenost pomiješana s olakšanjem kojeg je osjetio u tom trenutku a ja se široko nasmijem da vidi moje zube u mraku. „Samo ću te malo masakrirati, izrezati na komadiće, mučiti dok se ne ugušiš u vlastitoj krvi" promrmljam tiše tako da atmosferu nadopuni pljuštanje kiše koje dolazi izvana.

Razgorači oči, digne obje ruke u zrak u znaku predaje, pa padne na koljena točno ispred mojih nogu.

„Imaj milosti..."

Stopalom ga odgurnem tako da padne na leđa, pa se čučnem iznad njegove glave s uperenim pištoljem u njegova prsa dok osjećam ubrzane otkucaje njegovog srca kako vape za pomoći. „Jesi li ti imao milosti kada si pucao u Nikolu? Jesi li ti bio svjestan onoga što činiš u trenutku kada si pritisnuo obarač? Jesi li bio svjestan da si samom sebi prepisao smrtnu kaznu? Jesi li znao da ću te pronaći u svakoj jebenoj rupi u koju se zavučeš?"

„Dobio sam zapovijed! Da to nisam učinio, Tarik bi mi ubio cijelu obitelj! Shvati me!" Zadere se sklanjajući lice rukama. Ustuknem na spomen glasa onog gada koji mi je pobio cijelu obitelj, a sada se okomio na moje prijatelje i suradnike. Jače pritisnem pištolj na njegovu kožu nadajući se da će osjetiti bol koju ja upravo osjećam iako je to nemoguće.

„Gdje je taj kujin sin?! Govori!"

„Ne znam, poslao m-mi je pismo... drži moju obitelj u jednom od svojih skladišta!"

„Možda bih ti i povjerovao da ne znam da si običan beskućnik!"

Naglo ustanem, stopalom ga zaustavim da se digne i rukom prođem kroz mokru kosu. „Poruči svom šefu da sam ja stigao u Zagreb i da se pojavi ako ima imalo muda. Ovo je igra u kojoj će samo jedan od nas izaći živ."

Povučem obarač, metak usmjerim u putanji noge i okrenem se na peti dok mi u ušima odzvanja zvuk njegovog glasa i vriska koji me svake noći prati dok usnem.

Svjestan sam da mi nitko nikada neće otkriti gdje se nalazi moj neprijatelj, ali smatram se dovoljno sposobnim da ga sam nađem.

....

„Prijatelju, u velikim sam govnima. I ti si. Tarik nam je za petama, a ja ne znam kako da te spasim. Drži se jer ne znam kako ću bez tebe dalje", tiho prošapćem nadajući se da će me čuti dok sjedim na stolici pored njegovog kreveta. Gledajući u njegovo beživotno tijelo, blijede crte lica i zaklopljene kapke, poželim da sam ja na njegovom mjestu, da ja patim i da ja umrem jer je samo moja krivica ovo što se događa. On nije ni za što kriv, samo se pojavio na krivome mjestu u krivo vrijeme. Stisnem oči da ne zaplačem, iako sam na rubu. Na rubu sam da puknem i da ostanem bez ikakve snage za borbom.

„Ovaj put ne odustajem. Borim se do kraja i... osvetit ću ovo što su ti učinili ti gadovi. Obećajem."

„Noćaš ti ostaješ na straži." Promrmljam prema Branimiru koji stoji naslonjen na zid pored bolničkih vratiju. Kratko kimne, potapša me po ramenu i slabašno se nasmije.