Heart of courage

34

... pet mjeseci poslije...

Završila je još jedna noć i stigao još jedan dan. Dan koji je Alekseju bio isti kao i svaki prije. Isprazno je koračao vilom ponovo razmišljajući o njoj. Osjećao se kao duh otkako nje nema. Izvršavao je sve dužnosti koje bi mu dali. Nakon toga otišao bi u svoju sobu. Ne svoju. Njihovu. Bila je to soba njega i njegove Elene. Elene koje nema već neko vrijeme.

Još uvijek se sjećao svega. Sjećao se njezine smrti. Sjećao se ispraznih lica Aleksandra i Kolje. Sjećao se Maksima i blizanaca koji su ga vodili prema autu. Nije ju želio ostaviti. Ona je njegova. Trebala je zauvijek ostati s njim.

Svake večeri bi je vidio kada bi zaklopio oči. Smatrao je to nepravednim. Nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da je ona umrla zbog Rusa. Umrla je kako bi oni mogli nastaviti sa svojim životima u Rusiji.

Aleksej bi svaku večer razmišljao je li mogao nešto promijeniti. Svaki put bi pomislio kako je nepravedno to što je ona mrtva, a on živ. Trebali su umrijeti zajedno ili nastaviti živjeti.

Osjećao se uništeno. Pio je više nego prije. Crna kosa više nije bila uredno podignuta, a lice je bilo prekrivenom bradom koju nije brijao duže vremena. Njegove oči bile su isprazne. U njima više nije bilo ljubavi ili gnjeva. Njegova ljubav umrla je s Elenom. Ispod očiju nadzirali su se podočnjaci od neispavanosti.

Aleksej je hodao hodnicima vile. Kako bi on to rekao, napola mrtav. Tako se i osjećao bez nje. Otišao je u kuhinju i sjeo na jednu od slobodnih stolica. Svi su prestali pričati čim je ušao u prostoriju. Tako je otkako je nema. Svi su mu govorili da se mora pribrati, ali on to nije mogao. Nije mogao živjeti bez nje.

Uzeo je šalicu kave koju mu je dao Maksim i otpio gutljaj. Inna, Maksimova rođakinja pređe rukom preko njegovog bicepsa i nasloni glavu na njegovo rame. "Hoćeš li nešto pojesti?" Upita ga mazim glasom.

On stisne šaku ispod stola i pokuša se suzdržati da je ne ozlijedi. Znao je što pokušava. Znao je i Maksim koji mu se ispričavao pogledom. "Ne.", hladno kaže i odmakne se.

"Hajde...", kaže ona. "Nisi jeo od jučer. Moraš jesti."

"Jest ću kada to ja želim, a ne kada mi ti kažeš."

Inna položi ruku na stol i pogleda ga u oči. "Ali...", Aleksej se naljuti te uzme nož te ga zabije u stol svega nekoliko centimetra od njezine ruke. Brzo ustavne pritom srušivši stolicu i primi je za čeljust. "Da više nikada nisi pokušala nešto slično. Je li ti jasno? Nikada nećeš zauzeti njezino mjesto. U mom životu postoji samo ona."

"Aleksej.", kaže njegov otac kako bi zadobio njegovu pozornost. "Uhvatili smo neke Nijemce."

On kimne glavom i pođe pored oca koji se u svakom trenutku trudio biti pored njega.

Spusti se stepenicama u hladni podrum do prostorije u koju su uvijek odvodili zarobljenike. Dva Nijemaca sjedila su svezana za stolice. Aleksej im priđe te ih pogleda s bijesom u očima.

"Imate li posljednje riječi prije nego što umrete?" Nezainteresirano je puno Elenin pištolj koji mu je ostavila.

"Tvoja kurva se dobro bori.", kaže jedan od njih te se Aleksej bijesno okrene prema njima.

"Što si to rekao?" Upita prilazeći im. Uzme stolicu i sjedne nasuprot njih.

Desni se zlobne nasmije. "Rekao sam da se tvoja kurva dobro borila.", Aleksej ljutit nakrivi glavu. "Skoro sam je ubio prije gotovo godinu dana."

Aleksej uzme nož i zabije ga u njegovo bedro. Nijemac nije želio pokazivati bol. "Tvoja kurva je uvijek imala sreće. Šef je imao planove s njom. Dok nije umrla.", kaže uz zadovoljni osmijeh. "Sada je nema niti jedan od vas. Sigurno je bila dobra u krevetu kada ste je i ti i šef željeli za sebe."

Aleksej bijesno stisne okidač na pištolju i upuca ga. Nije to želio slušati. Sve ti je već saznao kroz pismo koje mu je ostavila.

Onaj drugi Nijemac se cijelo vrijeme cerekao.
"Sijećam se kako je rekla da je zbog tebe sprema ići i u najdalje dijelove pakla. Moram priznati, mala te voljela. Izgleda da to nije bilo dovoljno kako bi je zadržao. Puno njih ju je željelo za sebe. Tko ne bi želio imati Rusku kurvu? Takve su najbolje."

Aleksej mu bijesno prisloni pištolj o glavu." Reci još samo jednu riječ i prosuti ću ti mozak."

"I ja sam je želio. Sijećam se kako je rekla da je za tebe spremna sve učiniti. Pod time je sigurno mislila da je spremna postati kurvom kako bi ti ostao živ."

Aleksej ga u puca u nogu. Muškarac zareži kroz bol. Drugi metak završi u njegovom trbuhu. Treći u prsima. Aleksej je za njega želio što bolniju i sporiju smrt. Posljednji metak ispuca u njegovu glavu.

Bijesno otiđe u svoju i Eleninu sobu te skine odjeću. Tuširao se desetak minuta i razmišljao o njoj. Jako će živjeti bez nje? Svakoga dana osjećao se sve gore. Obrijao je bradu, osušio kosu i uredno je podignuo samo zato što je to Elena voljela i presvukao se. Nosio je crno, baš kao i uvijek. Crne čizme, traperice i majica dugih rukava.

Uzeo je njezinu fotografiju s noćnoga ormarića u sobi i sjeo na pod. Bila je to njegova prava Elena. Ona koja je imala dugu crnu kosu. Prstima je prelazio preko fotografije. Suze su počele teći same od sebe. Padale su s njegovog lica na okvir fotografije.

"Oprosti mi ljubavi moja. Nisam te uspio zaštititi."

Stiglo je i jedno kraće poglavlje koje je tu kako bi nas upoznalo s novim Aleksejem kojeg ćete uskoro bolje upoznati. Nadam se da me ne mrzite zbog ovoga što se dogodilo, ali priča je tako zamišljena od početka. Novo poglavlje stiže sutra ili prekosutra.
Vaša Mattea!