Arogantno savršenstvo #2

25. Poglavlje

Briana je osjećala da nema izlaza ali joj je um u toj situaciji radio ogromnom brzinom.

Snovi o onome što je željela da ostvari su je proganjali i u snovima ali i na javi. 

Svaki korak koji je pravila je bio isplaniran do te mjere da je sve što bi moglo da desi i pođe naopako razmatrala do poslednjeg detalja.

Pa ipak nikada nije u momentima kada je zamišljala šta bi sve moglo nepredviđeno da se dogodi i poremeti joj planove nije bilo uključeno pojavljivanje svih njenih pijuna na jednom mjestu.
Bilo je tako lako sve ih navesti na put kojim je željela da idu. 

Sve se savršeno poklopilo.
Svi su svoj dio odigrali tačno po melodiji koju je odsvirala pa ipak nešto je zaista pošlo naopako.
Nije vjerovala da će svi oni biti na istom mjestu kada skine sve svoje maske i nasmije im se u lice.
Nije je bilo briga za Barbaru koja je šokirano i tužno gledala nekoliko metara udaljena od nje, niti tog glupog stripera na par koraka dalje. Ali je ljutiti i zgroženi pogled u Lukinim očima bolio i ubijao na najgori mogući način.

Znala je da ne smije dopustiti da joj okrene leđa jer su i ovako bili vezani samo tom jednom nevidljivom niti što ih je spajala, a koja je zapravo bila još jedna njena prevara.

Pogledala ga je očajna, i sa neopisivom željom da joj samo pruži još jednu šansu rekla

-"Luca, molim te, ovo što osjećamo je iskreno, to nije laž. Vjeruj mi molim te !"

Pogledao je, sa najgorim mogućim izrazom lica koji je mogao da ima u tom momentu. Sa izrazom sažaljenja.
A onda izgovorio ono što je u principu oduvijek i znala

-"Ono što ti osjećaš nije realno i nije obostrano.
I makar sve što si rekla i uradila bila laž, prihvati bar ovu istinu."

-"Ne, to ti ne misliš zaista !
Mi ćemo uskoro biti roditelji, i ovo dijete će nas povezati na načine na koje se nećeš moći pronaći ni sa jednom drugom pa ni njom.
Onom bezveznom doktoricom koja ti je pomutila pamet."

-"Dijete neće promjeniti realnost.
A realnost je da ja nju volim.
A tebe, tebe sam poštovao i cijenio, ali volio nisam nikada."

Briana je osjećala kako joj iz ruku klizi ono što joj je ovaj put bilo tu, tik na dohvat prstiju, i panika je počela da je ispunjava.
Osjećala je da je guše ta četiri zida, i svi ti pogledi usmjereni na nju.
Ali od svega je najviše gušilo sažaljenje u očima koje su trebale da je gledaju sa ljubavlju.

Činilo joj se da je realnost pritišće sve jače, i sekunde su je dijelile od padanja u nesvjest.
Luka joj je bio tek na dva koraka od nje, i pogled i sva pažnja mu je bila usmjerena na nju, pa je zato i primjetio da će da se sruši za razliku od ono dvoje idiota koji su i pored sve drame imali vremena da svakog trena ipak gledaju jedno ka drugom.

I baš u momentu kada su joj koljena popustila i tlo je prizivalo sebi Luka je dotrčao i zgrabio je u zagrljaj kako bi je spriječio da padne.

Pogledao je ovaj put nježnije i oči spustio ka već vidno oblom stomaku i usne nesvjesno oblikovao u smješak.

A onda sekundu zatim je osjetio snažan i prodoran bol koji ga je naglo zasjekao i proširio se cijelim tijelom u trenu.
Taj snažni oštri bol je dolazio iz donjeg predjela stomaka pa je samo uspio da raširi oči i pogleda u Brianu sa izrazom bola i šoka na licu.

A onda se ona nagela i prošaputala mu riječi koje je poslednje čuo prije nego ga je progutalo crnilo

-"Ako nećeš biti moj, onda sigurno nećeš biti ni njen.
Nećeš biti ničiji !"

****

Barbara nije mogla da gleda taj sestrin izraz lica dok joj Luka govori da je nikada nije volio, niti će voljeti.