MIRIS RUŽE - 32 Svetlost..

1.2K 90 8
                                    

Omer P.O.V

Celu noć sam je gledao izledala, tako je nestvarno  prelepa. Kao princeza iz bajke koja čeka svog princa, ali ona sada svog princa ima pored sebe, a to nisam ja već taj prokleti Arapčic. Vidim da joj svi nešto čestitaju, a  ona samo potvrdno klimne glavom i osmehne se kao prava gospođa, što  zapravo i jeste.Iako sam je povredio i ponovo polomio ono što je već bilo polomljeno ona se ipak smije.Na trenutak sam poželio da sam ja razlog tog njenog osmeha. Postao sam i bolesnik od kada je od mene otišla. A kada sam je video kako grli Demira, oči su mi se napunile suzama jer sam i ja želio da je zagrlim. Kada sam video da Demir pruža ruku tom prokletom Arapčiću, htio sam da mu polomim tu istu ruku sa kojom se rukovao sa njim. Ali nekako sam uspeo da umirim svoj bes i nastavim da se držim po strani.

Nakon par minuta njih dvoje pošli su prema balkonu, pošao sam i ja,  ali nisam im prilazio sve dok je nisam video kako plače.Kada sam niz njeno prelepo lice ugledao suze, poludio sam i pošao prema njoj. Ali ne zato što sam bio ljut, već zato što su me njene suze bolele, više nego što bole nju. Svaka suza bila je kao da mi neko zabada strelu u srce. Bolelo me jeste,  ali traga od krvi nije bilo.Ni sam ne znam šta sam joj rekao, jedino čega se sećam jesu njene ruke koje glasno aplaudiraju. I kunem se svim onim što je sveto na ovoj ukletoj zemlji, da još uvek čujem taj aplauz u mojim ušima. A i sećam se tog njenog hladnog pogleda i reči ,,Nisam te volela"  koje su me naterale da odem od nje, pognute glave, bez i jedne reči sav  polomljen. Ali, kada smo plesali ponovo sam shvatio da me voli. Plakala je! Celo vreme je plakala baš kao i ja, čim sam joj ruke oko struka spustio osetio sam da drhti od mog dodira, kao što je drhtala nekad kada se zvala mojom. I tada sam dobio potvrdu da me dalje voli iako ja to ne zaslužujem. Dok smo plesali u glavi mi je zajedno sa sećanjima svirala ta prokleta pesma, parala mi je srce svaka strofa u njoj! A kada je pesma bila pri kraju, nekako sam skupio snage i zamolio moju Ruzu da mi oprosti. Rekla mi je ,,Kada te neko povredi isto je kao da ti slomi ruke. Možeš oprostiti, ali ponovo zagrliti nikad." I bila je u pravu,  ja sam nju slomio, slomio sam joj i ruke i srce, slomio sam je celu.  Ali ipak nisam odustao, molio sam je i preklinjao da mi oprosti, da mi pruži još jednu šansu u ime svih tih starih dana. Nije to napravila! Nije mi oprostila već me je zamolila da joj dam slobodu ako je i malo volim i ako sam je ikada volio.

I dao sam joj slobodu. Pustio sam je da bude slobodna, jer je volim toliko da sam zbog njene sreće spreman i na život bez nje. Jer voleti znači nekad i pustiti, da bi one koje volimo bili srećni. Poslednji put pre nego što smo se rastali, spustio sam jedan poljubac na njeno rame. Neka joj on bude pečat za celi život i neka se seti mene uvek kada joj neko to rame dotakne i poljubi.  A onda sam i ja nešto za sebe uzeo! Nešto što će me održati u životu, poslednji put sam pomirisao njen miris, duboko u sebe urezao sam miris Ruže, tiho joj prošaptao da je volim i otišao, a da se za sobom nisam ni okrenuo. A sad dok šetam pored obale i dok se novi dan budi, ispred sebe vidim nju, čujem kako plače,  čujem kako tiho izgovara da me voli, da ne može sa mnom, a ni bez mene.  I na kraju čujem kako Boga moli da je uzme kod sebe i spasi ove muke. I tada me nešto u grudima zaboli, pustim suze da same idu niz moje lice, pokušavam da je dozovem, ali ne mogu nemam glasa.  Jedino što sada čujem naši su tihi jecaji i talasi mora.

Okreće se prema pravcu gde sam stajao ja i poče lagano da pada. Brzo, trčim i  uhvatim je oko struka, a ona pre nego što sklopi te crne uplakane oči sva slomljena i od života umorna izgovori ,,Omere".. Dozivao sam je, ali ništa! Zatim sam je poveo u bolnicu i čekao da mi lekari kažu kako je.

Tih, dvadeset minuta za mene su bili duga kao dvadeset vekova. A kada se ispred mene stvori lekar i kada sam ga upitao da li je dobro rekao je: ,,Jeste dobro je! Ali mora piti više vode i zdravo se  hraniti zato što.." prekidam gane želim da znam šta će da kaže, zato što sam se večeras nakon dužeg vremena obratio Bogu! Zamolio sam ga da Zehra bude dobro i obećao mu da ću za uzvrat ja otići od nje i da joj više neću nanositi bol. Vidim da me doktor čudno gleda, očito iznenađen što sam ga prekinuo,  a ja samo tiho kažem: ,, Kada se probudi, recite joj da su je ribari pronašli pored obale i doveli u bolnicu. Ona nikako ni po koju cenu ne sme da zna da sam je ja ovde doveo." Doktor samo klimne glavom i kaže ,,Uredu gospodine Omere! " a ja poslednji put pogledam kroz prozor mog anđela, kako leži bled u tom bolničkom krevetu i odlazim.

MIRIS RUŽE (Štampana) Onde histórias criam vida. Descubra agora