Vidjeti mrtve |✓

19. dio

1K woop woop! 1K woooooooo
Danke danke dankeee!!!

*******

Dani prolaze sporo. Pre sporo. A to je nešto kad dolazi od mene.
Od kad sam zadnji put razgovarala s Travisom je prošlo dva dana.

Također su prošla dva dana od kad sam zadnji puta vidjela Leu. Nestala je. Kao da ju je zemlja progutala.

Zajedno sa Wen sam se vratila u njen stan. No sve je bilo isto kao što je bilo kad smo tamo bile zadnji put. Jedino sam pronašla nov papir na njenom krevetu.

Na njemu je bio broj dvadeset i devet. Broj trenutnih osoba s dušama koje propadaju.

Ja više ne sumnjam da je ona kriva. Sad sam sto posto sigurna.

Kad sam pomislila na to vilica mi se stegla. Jedva čekam da je uhvatim na djelu i izvučem joj dušu van kroz srce dok uživam u njezinim vriscima.

Ah. Glazba za moje uši.

Zaposlila sam Wen da prekopa i pretraži svaku ulicu, kanalizaciju, zgradu, bilo što. I da je nađe.

I prije nego što išta komentirate, ona je sakupljač duša. Ima moći. Pročešljati po New Yorku nebi trebalo biti pre teško.

Ja sam trenutno u knjižnici. Odlučila sam proći po policama.

Vadila sam i vraćala knjige cjelo vrijeme. Tako već par sati. Moguće je da ima neka knjiga koje se ne sjećam a da mi može nešto reći o Travisu i Lei.

Još uvjek me zanima kako nas Travis može vidjeti. Koliko sam primjetila duše mu ne zadaju toliko problema u zadnje vrijeme. Valjda osjećaju moju prisutnost oko njega.

I dobro je to. Znaju biti vrlo iritantne.

Uz uzdah sam vratila još jednu knjigu u policu nakon što sam prolistala kroz nju na brzinu.

Iako je Wen ovdje knjižničarka, ja sam ona koja najbolje zajedno s njom poznaje ovu knjižnicu. Ipak sam ja ona koja ju je stvorila.

Kad sam izvukla novu knjigu zakašljala sam od prašine koja mi je uletjela u lice.

"Ovo stvarno treba čišćenje." Zakašljala sam. Bleh. Wen, zaostaješ.

Izvadila sam knjigu i prolistala. I još jednom, ništa.

Vratila sam je na njeno mjesto i nastavila dalje.

Ovdje sam već barem pet sati. I mogu osjetiti zbunjenost koju osjećaju drugi posjetioci knjižnice.

Neki ljudi ne znaju kako se držati svog posla.

Hm..možda bi mogla natjerati Travisa da opet pročešlja svoj tavan. Možda nađe nešto korisno.

Izvukla sam još jednu knjigu van. Ova je bila malo starija te na vrhu raspadanja. Pročešljala sam kroz nju malo opreznije.

NiŠTa.

Uz iznervirani uzdah sam vratila knjigu gdje je bila.

Teleportirala sam se do Wen.

"Hej." Pozdravila sam je.

"O hej." Rekla je iznenađeno. Sjedila je na stolcu ispred laptopa i nešto brzo tipkala.

"Što radiš?" Pitala sam je. Stvorila sam stolac pored nje i sjela.

"Istražujem." Rekla je ne pogledavši me. "Pokušavam otkriti ako je avionom odjetjela negdje. Već sam provjerila u njenom stanu no još živi tamo. Čak sam se i pokušala teleportirati do nje ali nije uspjelo."

Hm..neobično.

"Kako to misliš nije uspjelo?" Pitala sam je zbunjeno.

"Točno kako sam i rekla." Wen je rekla. "Znaš. Dosta mi je ovog. Ono, čekanje za dokaze i to. Zašto je jednostavno nismo odma uhvatile i uzele dušu ili što god već planiraš napraviti!" Bacila je ruke u zrak isfrustrirana.

Ja sam samo podigla obrvu na njenu reakciju.

"Znaš, ja sam ti prestara za sve ovo. Sad sam mogla mirno biti u knjižnici ali neee." Odužila je. "Moram ovdje istraživati gdje se nekakva žena nalazi." Pogledala me.

"Starija sam od tebe."

"To je sve što imaš za reći?" Dala mi je suh pogled.

"Naravno da nije." Rekla sam i naslonila se u svoj stolac. "Također, zadni put kad sam provjerila, ovo je tvoj posao. I trebaš raditi šti god ti velim da radiš."

Wen je samo stresla glavom uz uzdah. "Naravno šefice." Nakon toga se ponovno okrenula prema svom laptopu i nastavila tipkati.

"Nije otišla nigdje, nije mrtva, a samo je nestala." Wen je mumljala sama sebi. "E da!" Okrenula se prema meni. "Kako je prošla potraga po knjižnici?"

Izdahnula sam umorno. "Ne pitaj. Jadno. Očajno. Nisam pronašla ništa. Doslovno ništa. Osjećam se kao da se uopće nismo maknuli s početka."

Wen me potapšala po ramenu. "No. Nije sve tako loše. Uspjela si saznati neke stvari. Poput što je bilo s djedom. Ili tko je kriv za duše. Ne brini. Još malo pa je sve gotovo."

"Nadam se da si u pravu."

U glavi mi se odjednom podigao alarm. Wen je isto primjetila moj izraz lica.

"Što nije uredu?" Pitala me zbunjeno.

"Travis." Rekla sam. "Zove me. Nešto se događa."

"Dala si mu narukvicu?" Wen me pitala. Kimnula sam.

"Moram ići."