Vidjeti mrtve |✓

23. dio

A/N

Tipkovnica na mobu je sranje. Ili ja pre brzo tipkam.

I da...kraj knjige će biti cliffhanger.

Oops.

Također

2K2K2K2K2KKKKKKK!!!!

Također sorry što mi je trebalo dosta za nastavak. Ali jednostavno nemam inspiracije.

*****

"Što sad?" Wen me pitala.

Slegnula sam ramenima. "Spali tijelo ili nešto. Iskreno me nije briga što napraviš s njim."

Wen je kimnula. "Ideš opet do Travisa?"

Kimnula sam. "Budem. Ali kasnije. Prvo moram provjeriti duše."

Wen je kimnula i zajedno sa tijelom nestala.

Ja sam krenula od duše do duše.

Primjetila sam da se sada sva maglica koja je izlazila iz tijela počela vraćati nazad u unutra. Nažalost, proces je išao polako.

Vjerojatno će trebati koji tjedan da se duše potpuno oporave. A kad se to dogodi, vrijeme je da im napokon odsječem niti i pustim ih.

A nakon toga, vrijeme je za posljedice.

Jer nisam sigurna što se točno desilo s dušama. No, nadam se da je sve u redu.

Nakon što sam, napokon, provjerila sve duše, odlučila sam napisati pismo Životu.

Došla bi osobno, no već znate kako se osjećam u vezi toga. Plus, pismo je dosta.

Otišla sam kod svoje kuće i sjela u dnevni boravak. U ruci su mi se stvorili papir i olovka te sam počela pisati.

Neću u detalje u vezi toga što sam napisala jer to sad nije bitno.

Ali sam se pobrinula da su događaji od posljednjih par dana opisani dosta jasno. Barem, koliko jasno mogu.

Mrzim pisati pisma.

Ali bolje to nego da opet moram vidjeti onaj ured.

Kada sam završila sa pisanjem stavila sam pismo u kovertu. Sekundu kasnije je nestalo.

Uzdahnula sam i bacila se na kauč.

U ruci mi se stvorio papir. Na njemu je pisalo ime.

Travis Daniels.

Krenula sam čitati dalje po onome što je pisalo gore.

Dob: 18, 19 za dva mjeseca, tri dana i četiri minute.

Preskočila sam ostale podatke poput nabrojane obitelji i drugih nevažnih stvari poput toga. Oči su mi pale na kraj stranice. Tojest ono što je pisalo na kraju.

Vrijeme smrti: neodređeno

Dob smrti: neodređeno

Način smrti: neodređeno

Izdahnula sam zatvorivši oči. Kad sam ih otvorila ponovno sam pogledala na ono što piše.

Neodređeno. Zašto neodređeno?

Odlučila sam to sad ispuniti. Kad sam završila papir je nestao iz mojih ruku.

Ah. To će biti zanimljivo.

Za onog tko će pokupiti njegovu duš sam stavila sebe.

Mislim, moram ga barem pozdraviti prije nego ode. Plus zanima me boja njegovih niti.

Heh.

Ustala sam s kauča i ogledala se oko sebe. Pogled mi je pao na sat.

Četiri ujutro. Eh.

Teleportirala sam se u Travisovu sobu.

Kao obično, sve je bilo u neredu.

Travis je spavao zamotan u pokrivače.

Krenula sam ga probuditi no sjetila sam se što je Lea rekla prije.

Na to sam se zamislila.

Mogli bi mi i testirati tu teoriju.

Pokretom dlana Travis je pao zajedno s pokrivačima s kreveta na pod.

To je naravno bilo popraćeno glasnim zvukom.

Travis je nešto promumljao probudivši se.

"To mora da je boljelo." Prokomentirala sam.

Travis se trgnuo i nespretno ustao s poda. "Smrt?"

"Ha." Promumljala sam. "Zanimljivo."

"Što?" Travis je pitao.

"Lea je mrtva." Rekla sam.

Travis se zaledio na to. "Zanimljivo."

"Mhm." Promumljala sam. "Što je još više zanimljivo je to što me možeš vidjeti." Rekla sam.

"Zaboravio sam na to." Travis je promumljao zbunjen. Kimnula sam.

"Očito jesi. Dakle, ima ideja?" Pitala sam i sjela za njegov radni stol.

"Ideja za što?" Pitao je pospano.

Knjiga mu je poletjela u glavu.

"Au!" Dao mi je leden pogled.

"Si budan sad?" Podigla sam obrvu.

"Ideja za što?" Ponovio je pitanje.

"Očito ne." Promumljala sam. "Ideja za to kako me možeš vidjeti idiotu!" Povikala sam.

"Zar hoćeš sve probuditi ovdje?" Prosihtao je.

Okrenula sam očima. "Mislim da sam ti izbila previše moždanih stanica onom knjigom."

Iiiii još jedan leden pogled. Idiot.

Travis se bacio na krevet. "Iskreno me nije briga. I što je s tobom i jutarnjim satima?"

Izdahnula sam već iziritirana. "Ti si beskoristan."

"Da dođeš u razumnije sate bi bio korisniji."

Još jednom sam okrenula očima.

"Malo entuzijazma." Rekla sam. "Ionako me nećeš vidjeti do dana kad ćeš umrijeti."

"Čekaj što?" Travis je sjeo na krevet i pogledao me. "Zašto?"

"Vjeruj ili ne imam i ja dosta posla, koji je već pre dugo na pauzi. Plus, dosta mi je spašavanja tvojeg dupeta od jadnih duša." Rekla sam.

"Ha." Travis je promumljao.

"Svejedno, iako si dosta glup i iritantan-" započela sam, shvativši kako je ono što sam prije rekla malo pre strogo. "-postali smo prijatelji. Donekle. Ne baš."

"Ne kužim tvoju poantu s time." Travis je promumljao.

"Eh." Slegnula sam ramenima. "Ni ja. Ali hej, koliko ljudi mogu reći da su prijatelji sa smrću?"

Na to se Travis nasmijao.

"Prijatelji se posjećuju." Travis je probao.

Uzdahnula sam. "Možda ponekad nađem mjesta za tebe u svom rasporedu."

U ruci mi se stvorio papir. Sekundu nakon crn pješćan sat.

"Govoreći o rasporedu." Promumljala sam i ustala. "Doviđenja. Kad god će to već biti." Rekla sam i nestala.

Stvorila sam se u bolnici. Opet.

Na krevetu ispred mene je ležala starija žena. Pored nje, na stolcu je spavala njena sestra.

Sestra.

Oči su mi se raširile na ono što sam upravo shvatila. Polako usne su mi se protegnule u osmijeh.

Dijana.

*******

Epilog? Nisam sigurna je li potreban.

I da.   OVO JE (ako neće biti epiloga) ZADNJE POGLAVLJE.