Sudbonosni dodir

5. poglavlje- Ne želim te u svom životu

   Marcus je tog jutra ustao od stola nakon što je cijele noći radio na nacrtima za Michaela. Nije ni oka sklopio i u jednom se trenutku, oko ponoći odlučio zakopati u posao. Nadao se da će brzo predstavljanje projekta i ideje biti dovoljno da pridobije Giovani na svoju stranu i ugrabi taj posao.

Nešto nakon podneva se upristojio, a zatim spakirao nacrte i krenuo prema jezeru Como gdje je Michael živio. Bio je tamo kada mu je dizajnirao staru zgradu i znao je da Michaelu kućna posjeta neće smetati. Tri sata kasnije pokucao je na vrata Michaelove kuće. Michael je nekoliko trenutaka kasnije otvorio vrata.

Nasmiješio se kada je primijetio da je čovjek nasuprot njega jedva ustao iz kreveta. U rukama je držao šalicu kave koja se parila, kosa mu je stršala oko lica, a nosio je samo kratke hlače i majicu. Nije ništa rekao već ga je samo uveo u kuću.

Sviđao mu se Michaelov stil i volio je surađivati s njim. Bila mu je bitna funkcionalnost i dobra iskorištenost prostora dok je sam dizajn bio u drugom planu što mu je dalo otvorene ruke. Osvrnuo se oko sebe dok je prolazio kućom. Bila je upravo onakva kakve je se sjećao prije četiri godine kada ju je uredio za njega izuzet nekih osobnih stvari koji su prostoru davali život. Ušao je u veliku blagovaonicu i spustio torbu na stol.

„ Nisam mislio da ćeš tako brzo napraviti nacrte" rekao je Michael i spustio čašu kave pred njega.

„ Pa imaš sreće da ja radim brzo."

„ Nisi uopće spavao" zaključio je Michael.

Ma bravo, kako je to zaključio? Osim što su ga odavali podočnjaci i miris alkohola, nije bilo drugih naznaka. No, odagnao je svoj sarkazam. Naravno da nije spavao! Scene od te večeri su mu se vrtjele glavom konstantno i bez prestanka. Jedino što mu je umirilo um bar malo bio je posao.

„ Striko Michael!"

Skrenuo pogled prema vratima kada je mala djevojčica smeđe kose i zelenih očiju utrčala u prostoriju i pojurila Michaelu u naručje. Spremno ju je uhvatio i okrenuo je nekoliko puta u zraku, a zatim je uhvatio u naručje i prebacio je na bok. Odjednom je djevojčica skrenula pogled i stala ga promatrati.

„ Bok" pozdravila je tiho.

„ Ciao."

„ To je tvoj prijatelj, striko?" upitala je djevojčica.

„ I ja bih to volio znati."

Promatrao je kako je Michael zakolutao očima, a zatim skrenuo pogled na visokog muškarca tamne kose i prodornih plavih očiju koji je stajao na vratima noseći dječaka identičnih plavih očiju u rukama. Odšetao je u kuhinju i spustio dječaka na šank, a zatim otvorio veliki hladnjak.

„ Imaš ti tu kakvog sladoleda? Mole me već pola sata otkako smo otišli u šetnju."

„ Pogledaj u zamrzivaču" rekao je Michael, „ nego. Max, ovo je Marcus Frank."

„ Arhitekt" zaključio je Max i prišao im, „ drago mi je."

„ I meni."

„ Mark. Ovo su Max, moj bratić i moji nećaci Lilly i Liam."

Naravno, imalo je logike. Michael i on su očito bili vrlo slični, bar fizički. Na drugim razinama ne bi baš rekao. Na kraju dana, ovaj je bio odvjetnik koji jedva da si je našao djevojku, a ovaj drugi otac dvoje djece. Djeca koja su, njemu osobno, bila neodoljiva. Uputio im je osmjeh koji su odmah vratiti uz tiho cerekanje.

„ Bok" pozdravio je Liam i naslonio se na šank, „ a što ti radiš, striko Marcus?"

„ Ja crtam kuće" odgovorio je Mark i izvadio jedan od nacrta.