Sudbonosni dodir

13. poglavlje- Razgovor

            Iduće jutro Marcusa je iz sna prenula tiha vibracija mobitela. Namrštio se i prešao dlanom preko lica, a zatim ispružio ruku na stolić za kavu kako bi dohvatio jebenu stvar. Frustrirano je uzdahnuo kada je primijetio poruku od klijenta sa zahtjevom da prebace sastanak za pola sata ranije od planiranog. Natipkao mu je potvrdan odgovor pa bacio mobitel nazad na stolić.

Nekoliko je trenutaka samo ležao na kauču i zurio u bijeli strop iznad sebe prije no što je s uzdahom ustao i uputio se u kuhinju skuhati si kavu. Pospremio je bocu viskija s kojom se družio prethodnu večer u element i oprao čašu pa stao čekati da aparat napokon završi s pripremom.

Kako se ta njegova prvotna ideja zajedničkog vikenda pretvorila u ovaj kaos, nije imao pojma. Trebao ju je odbiti sinoć. Trebao je stati čim je osjetio da uopće nije bila angažirana u taj šugavi seks koji je sama predložila. Ali nije. I imao je osjećaj da je to stvarno bio kraj.

S uzdahom je ulio kavu u dvije šalice pa prišao vratima sobe. Bilo je vrijeme da se ona izjasni i da napokon utvrde gdje stoje u njihovom odnosu. Tiho je pokucao, ali nije dobio odgovor. Pokucao je još jednom glasnije pa ušao. Odahnuo je kada ju je vidio kako stoji na balkonu sobe sa rukama prekriženima na grudima i zuri u grad pred sobom. Prišao joj je i predao joj šalicu koju je ona prihvatila.

„ Hvala" promrmljala je pa otpila gutljaj.

Kimnuo je pa se naslonio na balkonsku ogradu i stao promatrati grad koji se budio. Turisti još nisu bili izašli na ulice u svojim standardnim organiziranim grupama, a bilo je dovoljno tiho da je čak mogao i čuti priču konobara koji su postavljali stolice na terasu uz kanal ravno niz ulicu.

„ Žao mi je" šapnula je.

„ I meni" složio se, „ očekujem da ćemo moći razgovarati o ovome kad se vratiš s predavanja."

„ Da, razgovarat ćemo, a nakon toga odlazim na raniji vlak. Neću ostati do sutra."

„ Kako želiš."

Skrenula je pogled za njim dok je odlazio nazad u sobu i stao kopati po svom kovčegu. Nije želio da ostane. No, nije ga mogla kriviti kad ni ona sama nije znala što je točno željela. Kroz noć u kojoj jedva da je sklopila oko jedna joj je stvar postala jasna: morala se zbrojiti. Otkako je stigla u Italiju, nije bila sva svoja. Marcus joj je unio toliko nemira u život, a ona nikada nije samo sjela i zdravo razumski sagledala sve što se događa.

„ Mark" pozvala je tiho, „ samo... samo ti treba malo vremena."

Podigao je pogled s kofera na nju pa susreo njen pogled. Stajala je naslonjena na dovratnik i samo ga u tišini promatrala. Vrijeme. Bilo je to nešto što nikad nisu imali. Kratko joj je kimnuo u znak razumijevanja pa ustao i odšetao u kupaonicu spremiti se. Imao je osjećaj da je to bila prva prava istina koju mu je rekla otkako si se ponovno vidjeli.

Trebala je vremena. I što će biti nakon što si uzme vremena? Možda se nikad ni ne osvrne za njim i ode sav njegov trud. No, nije je mogao natjerati da ostane uz njega. Sve što je mogao bilo je nadati se da joj je pružio uvid u ono što bi opet mogli imati odluči li ostati.

„ Imam sastanak za sat vremena" promrmljao je vrativši se u stan, „ ne stignem napraviti doručak, ali ako želiš, ima peciva i sira od jučer."

„ Ne moraš raditi ništa za mene. Uzet ću nešto za pojesti po putu" odgovorila je.

„ Treba te poslije odvesti na vlak?"

„ Ne, idem javnim prijevozom."

Zanemarila je pogled nevjerice koji joj je uputio pa ubacila zadnje stvari u svoju torbu. Da, jako je dobro znala da gradovi i snalaženje po njima nije bila njena jača strana, no snaći će se već nekako. Nije željela biti tamo ništa više no što je bilo nužno. Imala je osjećaj kao da je njegova prisutnost guši. Podsvjesno, iako to nije izrekao, znala je da traži njen odgovor.