KOKAINA // Danijel Subašić

22.poglavlje: Dušu, ne!

Danijel Subašić

"Možeš imat' moje tijelo, ali dušu ne."-Davor Sučić, Zabranjeno pušenje.

"Zovem te čim se vratim."-Mrmljao sam dok sam čvrsto grlio Lauru.

"Dobro, zakasnit ćeš."-Odmaknula se od mene i blago se nasmiješila, zašto mi ovo toliko teško pada?

Poljubio sam je i ona se stala na prste pa rukama obgrlila moj vrat.

"Idi!"-Odmaknula se od mene i zveknula me u prsa, već mi nedostaje.

"Nemoj me zaboraviti!"-Viknuo sam dok sam se udaljavao od svoje male, ona se nasmiješila i krenula prema izlazu.

Vrijeme je da se saberem.

---------------------

Otključao sam vrata stana u Monacu i ušao u mračnu prostoriju, upalio sam svijetlo i uzdahnuo.

Nema njenog mirisa, njenog smijeha, nema nje.

Skinuo sam jaknu i tenesice pa unio kofer u sobu, sjeo sam na krevet i rukama protrljao lice.

Moram nastaviti dalje, pa svako je zamjenjiv!

Uzeo sam mobitel u ruke i otključao ga, pa počeo čitati poruke.

Kalinić-Kale

Jesi stigo?

Ja

Evo sad sam ušao u stan.

Lali

Javi se kad stigneš! Pusa.

Ja

Stigao sam, fališ mi.

Zaključao sam mobitel i stavio ga na punjač, presvukao sam se u pidžamu i odlučio malo odspavati.

--------------------------

"Molim?"-Javio sam se na mobitel nakon 8 prekinutih poziva, pa tko je toliko uporan?

"Aleluja, mislio sam da si umro od tuge."-Tko drugi nego Kalinić.

"Ne zajebavaj, šta oćeš?"-Promrmljao sam, ne mogu ni u Monacu spavati u miru.

"Samo sam te htio pitati kako si."-E moj Kale, bolje da ne znaš.

"Ma dobro sam ja, ne brini."-Uzdahnuo sam i podigao se u sjedeći položaj.

"Ja dolazim par dana prije Nove godine."-Rekao je i ja sam se počeo smijati, nijedna Nova godina ne može proći bez njega.

"Može, vidimo se."-Rekao sam i prekinuo poziv, možda dovede i Lauru?

Mogu se samo nadati.

A mogao bih i nazvati Lauru.

"Hej."-Skoro sam se rasplakao kada sam čuo njen glas, zašto je tako daleko?

"Hej, šta radiš?"-Moram se sabrati, u pičku materinu!

"Evo s Ninom sam na cugi."-Rekla je, ljubomoran sam na Ninu.

"Samo s Ninom, ili?"-Ako je s nekim idiotom, idem na prvi let za Zagreb!

"Samo s Ninom, Dan."-Mogu je zamisliti kako preokreće očima.

"Fališ mi."-Promrmljao sam, ne mogu se suzdržati.

"I ti meni, jako."-Nasmiješio sam se na njezine riječi, kako ću ja izdržati ova 2 mjeseca?

"Dan, ovaj, htjela sam ti reći nešto."-Nešto me presjeklo u prsima čim je dovršila rečenicu.

"Reci."

"Moraš nastaviti dalje."-Ako me sada nije šlogiralo, neće nikad.

"Daj Laura, šta pričaš to?"-Primio sam se za glavu, ne misli valjda ozbiljno!?

"Dan, ovo nema smisla."-Svaka njena riječ me pogađala direktno u srce, ovo je previše za mene.

"D-dobro."-Promucao sam, nikada u životu se nisam ovako osjećao.

"Čujemo se."-Prošaptala je i poklopila, bacio sam mobitel u tri lijepe i zabio glavu u ruke.

Trebao sam ostati, trebao sam jebeno ostati. Možda sada nebi bilo ovako. Ma šta sam ja očekivao? Tretirao sam je kao lutku koja je ispunjavala moje potrebe.

Dobro je Kale rekao, sjebala me.

Sjebala me na takvoj razini da ja to ne mogu podnijeti, ali zasluženo.

Sve se vraća, pa tako se i meni vratilo.

-------------------------

Od sljedećeg (bar mislim) će biti veseliji chapteriiii.

Uživajte!

-Mirelče ❤️