Damn

♦️♦️ 2 ♦️♦️

2.

UBRZANJE

"Niko ne zna kako je to... Znate sta? Kad izgubite nekog kome ste se divili,nekog tko je bio s vama kad ste izgovorili prvu riječ, kad ste napravili prvi korak, kad ste se prvi put rasplakali... Netko tko vam je bio sve. Imaš osjećaj da vise ništa nemaš. Ne može te vise ništa iskreno nasmijati, naljutiti, rastužiti kao ta osoba. Ona ti je bila sve. Kad ode kajete se radi nekih stvari kao ja sad. Pa razmišljam da sam u nekim situacijama trebala bit bolja prema toj osobi,pa se kajem. Ali opet sama se tjeram da ne razmišljam o kajanju... Kad se sjetim te osobe pokusam se sjetit najljepših trenutaka provedenim s njim nekih koji i nisu veoma važni, ali koje isto ne želim zaboravit. Kad vam neko toliko znači... čekate ga. Znate da ce doći taj dan kad ćete opet vidjeti to svoje sunce koje je sijalo najsjajnije u vašim srcima. Vjerujete da će vas ta osoba opet zagrliti, iščekujete to i ne gubite nadu. I onda se pitate nekad dali je to samo prevara i dali se nadate bezveze. Ne, griješite... dok god se budete nadali,dok god bude ta osoba u vašim srcima, vi ćete ju jedanput opet sresti. Nekako... I zato malo se osvrnite oko sebe pogledajte koje su vam osobe važne. Zapitajte se kako bi vam bilo da sad ta osoba nestane. Zapitajte... Onda probajte da toj osobi posvetite svu pažnju svijeta, jer možda i ona odjednom ode. Slučajno, onako u tišini kad se najmanje nadaš. Nemoj se iznenaditi. Bolje odmah sad idi zagrli tu osobu i reci kako ju voliš jer poslije ce ti biti drago. Jer kad te osobe ne bude bilo sjetit ćeš se kako si ipak dao "sebe" toj osobi i poklonio joj pažnju koja je ta osoba dostojna. Oče i ja sam tebi dala svu sebe koliko sam mogla, i znam da si i ti se posvetio meni. Zato tu osobu nikad neću zaboraviti... Bas radi svega sto sam napravila prije nego je otišao. Dala sam mu ljubav, sreću te potporu i sad znam da tu osobu neću zaboravit jer smo u tim zadnjim trenutcima se posvetili jedni drugom. Zato vam kažem, onog za koga znate da ne može proć dan da ga se ne sjetite, s onim s kim se stalno svadaš ,pa opet miris... Idite ga sad zagrlit i zahvalite Bogu sto je još s vama ta osoba. Jer ako je ta osoba tu uz vas, Vi ste stvarno sretnici i to cijenite!"

Bio je to Lanin govor za sprovod. Dotukao me je. Ja jednostavno nisam mogla. Nisam mogla vjerovati da je otišao. Glava mi je bila puna i mislila sam da će puknuti. Svi su plakali na sprovodu jer je vrlo dobar čovjek. Uvijek spreman pomoći.

Nakon sprovoda mi je netko zapao za oči. Nikada nisam vidjela tu osobu, i bila je jako čudna. Bila je ženskoga roda, duge crne, frčkave kose svezanu u veliku punđu. Imala je oko pedesetak godina, iako nisam sigurna. Nisam se baš puno obazirala.

Ljudi su nam dolazili izjaviti sućut.

"Lucija, Lana, strašno nam je žao! Primite našu sućut!" Jecajući je govorila naša susjeda Sandra.

Obratio nam se i njezin muž Mato.

"Bio je vrlo dobar čovjek. Nikada nije dopustio da vam se nešto loše dogodi. Zapamtite to!"

"Hvala vam!"

Došla je teta Mirjana i snažno nas zagrlila.

"Čuvajte se cure moje!"

Bilo je to sve od nje. Jedan zagrljaj je značio više od 1000 riječi.

...

Nakon izjavljivanja sućuti ja i sestra smo krenule prema grobu. Sjele smo na klupu i počele plakati.

Lana se ustala i krenula prema grobu.

"Tata, zašto si otišao tako brzo? Sa samo 55 godina? Trebaš nam!" Stiskala je zemlju u ruci, a zatim je pustila.

"Zamisli seko, sada ćemo biti same u kući. Nećemo više moći slušati onaj smijeh. Neće nas više nikada poljubiti niti zagrliti kao nekada. Nema ga više. Znaj oče, obaviti ćemo zadatak koji si nam zadao! Obećajemo!"

Prilazila je Lana prema meni. Ustala sam se i snažno ju zagrlila. Kao nikada do sada.

Prošetale smo do auta i krenule doma. U autu je bila tišina. Šutjele smo sve dok nismo ušle u kuću.

"Ideš spavati?" Pitala sam Lanu.

"Da."

"Ideš sa mnom?"

"Okej, može."

Izule smo štikle i ušle u tatinu sobu. Zaspale smo.

...

Sljedećih ljetnih tjedana sam se malo oporavila i počela razmišljati o onome što je otac na samrti rekao.

"Ne mogu vjerovati da smo proklete. Kako ćemo se spasiti. Lana, što nam je otac htio reći na samrti?"

"Ne znam, ali znam da ćemo dati sve od sebe da spasimo naše živote! To zaslužujemo mi i naš otac. To mu dugujemo! Ne zaboravi. Uvijek se moramo držati zajedno!"

Zagrlile smo se.

"No, hvala Bogu, pa smo darovite kad je riječ o umjetnosti. ", pomalo sretno sam rekla.

"Uspjet ćemo, ali moramo još puno vježbati. Krenula je Lana prema laptopu.

"Pogledaj ovo! AGORINA AUTORSKA ŠKOLA SLIKANJA!

Program umjetničkog usavršavanja u slikarstvu realizira se tijekom 55 tjedana (u pravilu 13 mjeseca) : četvrtkom popodne od 15,30 do 19,15 ili subotom ujutro, od 9,00 do 12,45, 5 nastavnih sati dnevno u Londonu, „Dvorac Balmoral".

U trajanju od ukupno 150 nastavnih sati iznosi: 6.950,00 kn.

6.950,00 kunaaaa??? Ajme meni, mi nemamo toliko novaca... 13.900 kuna..."

"Nekako ćemo skupiti...." Smireno je rekla Lana.

"Kako možeš biti tako smirena? Život nam je u opasnosti, a ti samo govoriš kako će sve biti u redu!!! Eh, pa neće sve biti u redu! Čeka nas dosta sranja, nemamo novaca!"

"Želiš se svađati? Misliš da je samo tebi teško? Nismo ni počele, a ti se već svađaš! Eh, pa svaka ti čast!" Otišla je iz sobe.

Okej sada sam stvarno pretjerala. Legla sam na krevet i počela razmišljati. O svemu. O majci, koju nikad nisam upoznala. Otac nam je rekao da je mrtva. Nije nam htio reći kako se to dogodilo. Zatim o ocu, pa o zadatku koji nam je otac zadao. O umjetnosti. Kako ćemo uspjeti?

"Najvažnije je imati vjere u sebe." Govorila sam u sebi.

Zatim sam zaspala čim je moje lice dotaklo jastuk.

...

Probudila sam se. Pogledala sam na sat.

"Oh, spavala sam tri sata! Moram se ispričati..." Pomislila sam.

Ustala sam se s kreveta i otvorila vrata. Krenula sam prema Laninoj sobi i nije je bilo. Začula sam glasan zvuk TV u dnevnoj sobi. Shvatila sam da je ona tamo.

"Slušaj, znam da sam uprskala i žao mi je. Samo ja mogu biti tako glupa. Ako ti išta znači volim te puno. "

"Okej je. Znam da si nervozna i da ti je teško."

"Hvala što imaš razumijevanje za mene i moj bezobrazluk!"

"Ma ništa. Počeo je "Svijet prema Jimu". Želiš li gledati?"

"Naravno"

Sjela sam na kauč. To nam je bila omiljena humoristična serija.

"Dogovorila sam se s tetom. Ona će nam dati nešto svoje ušteđevine."

Pogledala sam ju - "Ajme seko najbolja si. Uf, jedan problem manje. Hvala ti."

"I da, dogovorila sam sve s školom. Krećemo u četvrtak, od 15.30 do 19,15. "

"Hjoj, jedva ne čekam... Za dva dana..."

Evo ljudi, jos jedan nastavak. Najprije bih se htijela zahvaliti svima vama koji čitate ovu priću i komentirate i votate. Volim vas puno. To mi puno znači. Nadam se da Vam se sviđa. Komentirajte, jako me zanima Vaše mišljenje i obavezno vote.

Idem se sada pakirati, idem na more yaaaay.

Xoxo ly Dora ❤️