DIANA

17. DIO

Ovo gore je Ian- Dianin brat.

Budi me nježan dodir ruke na mome obrazu. Otvaram oči i ugledam Willa kako sjedi pored mene na krevetu, sa osmijehom na licu.

"Ne sanjaš, stvarno sam ovako zgodan.", izgovara zbog čega ja prevrćem očima.

"Sad' sam tek sigurna da ne sanjam, narcisoidna budalo.", kažem i oboje počinjemo da se smijemo u isto vrijeme.

"Eh, sada kada si budna, ustaj. Imam iznenađenje za tebe.", govori i ustaje sa mog kreveta povlačeći jorgan sa mene.

"Kakvo iznenađenje ?"

"Danas ćemo biti sami. Cijeli dan, samo ti i ja.", odgovara i proučava moju reakciju. Zar baš mora uvijek to da radi ? U svakoj situaciji ?

"Čemu to ?", pitam zbunjeno.

"Napravio sam ti previše problema, pa bi bilo dobro i da ti se iskupim... Onoliko koliko mogu.", odgovara. Potvrdno klimnem glavom i odlazim do WC-a. Ne znam šta da obučem, pa gledam šta je on obukao. Ali kada vidim njega u njegovom klasičnom izdanju, odustanem.

"William, gdje idemo ?", pitam.

"Rekao sam ti da je to iznenađenje."

"Ne znam kako da se obučem.", kažem nervozno. Nervoza me drži ili zbog toga što idem sa njim ili zbog toga što ne znam gdje idemo... Još uvijek nisam sigurna.

"Vidiš kako sam se ja obukao, obuci nešto u tom fazonu.", kaže.

"Znači, crne, uske hlače i neku majicu ?"

"Ne, zaboga, obuci neku trenerku, pa vidiš da i ja nosim bijelu majicu.", odgovara iznervirano.

"Dakle, ti kada obučeš bijelu majicu, to znači da ja trebam trenerku ?", iznerviranost se osjeti i u mome glasu jednako kao i u njegovom.

"Izvini. Nećemo se sada prepirati.", spustio je ton. Složim se sa njim i odem se presvući. Zar se stvarno uvijek moramo prepirati ?

Kada smo već došli do auta, mobitel mi je zazvonio. Izvukla sam ga iz džepa i prije nego sam uspjela i vidjeti ko me zove, Will mi je oteo mobitel iz ruke i ubacio ga na zadnje sjedište auta.

"Ovo nam danas neće smetati.", govori i ubacuje i svoj mobitel na mjesto pored mog.

"Ne idemo autom ?", pitam zbunjeno. Odmahne glavom i uzme me za ruku povlačeći me sa sobom prema motoru. Nema šanse. Ja neću sjesti na motor. Pogotovo ne sa njim. Odmahujem glavom i zaustavljam se.

"Neću sjesti na motor. A pogotovo ne sa tobom.", kažem i po njegovom izrazu lica primijetim da sam ga uvrijedila.

"Nemoj me gledati tako. Neću da se vozim sa nekim manijakom koji se utrkuje na motoru.", dodajem i on počinje da se smije. Rupice na obrazima uljepšavaju njegov osmijeh i ja imam jaku potrebu da ih dodirnem prstima.

"Vozit ću polako, obećavam.", izgovara nakon dužeg smijanja i pruža mi ruku. Na kraju ipak prihvatim, jer je njega nemoguće odbiti. I kada bih uspjela reći ne, on bi bio toliko uporan da bih na kraju vjerovatno popustila.

Stigli smo na vrh planine nakon ugodne vožnje. Iznenadio me. Mislila sam da će me namjerno isprepadati sa načinom na koji vozi, ali je on bio pažljiv i to je ono što me iznenadilo najviše. Sa ovog mjesta vidimo pola Londona i iako je decembar, iako je hladno, meni ne smeta. Sviđa mi se.

"Pomozi mi sa ovim.", govori iza mojih leđa dok ja posmatram London. Okrećem se prema njemu i zatičem ga punih ruku. Izgleda kao da će mu sve poispadati. Brzo dolazim do njega i pomažem mu. Imat ćemo piknik, u decembru ? Na planini na kojoj vjetar puše hiljadu puta jače nego u gradu ?