Shadow [završena]

37

Kao trudnica nisam imala neki veliki izbor robe. Nosila sam samo udobne i široke stvari. Ulazila sam u sedmi mjesec trudnoće i trbuh je bio ogroman. Pokušam obući tenisice, ali ne mogu se sagnuti. Marko me primjetio, te mi je pomogao. Kao znak zahvale sam ga poljubila. "Spreman?" Upitam ga, dok sam oblačila kaput. Nervozno je kimnuo glavom. "Bit će sve okej." Slegnuo je ramenima. "Što ti je, Marko?" Upitam ga zabrinuto. "Ništa." Bezvoljno je odgovorio. "Ah." Postajala sam ljuta. Otvorila sam vrata i izletila iz stana. Sudarila sam se s nekime i umalo pala na pod. Srećom ta druga osoba me uhvatila. Pogledala sam osobu koja me držala.

Smaragdno zelene oči su gledale ravno u moje. Iza nas se čulo kašljanje  - Marko. Brzo se uspravim. "Um, hvala?" Zbunjeno kažem. On se nasmijao. O Bože, kako predivan osmijeh. Ali Markov je ljepši. "Uvijek na usluzi, Lela." Šokirano ga pogledam. Od kud on zna moje ime? Taj glas je zvučao tako poznato. Ajme. "Mihael?" Upitam ga, a on se nasmije. "Vidim sjetila si se." Nasmijao se. Uzvratila sam osmijeh. "Promijenio si se. Lil bro, kaj si napravil od sebe?" Upitam ga. "A čuj, moral sam mal promjenit neke sitnice." Nasmijao se, a njegov smijeh je odzvanjao zgradom. "Marko ovo je Miha. Mihael ovo ti je Markec." Upoznala sam ih. "Baš mi je drago zbog tebe Lelči. Dječak?" Upitao me. "Da. Kao i uvijek, sve znaš." Nasmijano ga zagrlim. "Miha je moj bratić s mamine strane." Objasnim Marku, a on s olakšanjem odahne. "Budi bez brige mali i da nismo u krvnom srodstvu nebi ništa pokušao." Miha mu namigne, a Marko se nasmije. "Nego, kaj tebe dovodi vamo?" Upitam ga. "A čuj, posel je posel. Preselil sam ti se zbog posela." Nasmijala sam se. Oduvijek sam voljela ovog Zagorca. "Mi žurimo, moji nas očekuju na večeri. Ali svakako ćemo se još vidjeti." On me samo zagrlio i pozdravio Marka.

[tri sata kasnije]

"Drago mi je što se došli." Mama je prvo zagrlila mene, pa Luku. "Mala, pazi mi na nećaka." Vanja me zagrlila kroz smijeh. I ja sam se nasmijala. Marko i tata su nešto pričali. Tata je zagrlio Marka, na što je on ostao iznenađen. "Princezo." Tata me pažljivo zagrlio. "Znam što je učinila." Šapnuo mi je na uho. Pogledala sam Luku jer znam da je on sve rekao. "Žao mi je dušo." Rekao je tužno i pustio me iz zagrljaja. "Uredu je, tata." Selgnula sam ramenima. Pozdravili smo se sa svima i napustili kuću.

Vožnja je protekla u tišini. Kada smo stigli kući, presvukli smo se i legli u krevet. Zaspali smo u zagrljaju.

[tri mjeseca poslije]

Kaže jedna stara židovska poslovica: Bog nije mogao biti svugdje pa je stvorio majku. Zaista, biti roditelj znači prihvatiti i udahnuti dio Božanskog, biti sudionikom kreacije, dio tog predivnog smisla koji je Bog prosuo među nas i u nas same.

Prvi puta sam postala majka prije mjesec dana. Izmučena teškim porodom, ali pod dojmom neopisivog i dotad nepoznatog osjećaja apsolutnog i bezuvjetnog obožavanja, ljubavi koja razgrće planine i ruši barijere, promatrala sam maleno lišce svog sina svjesna da sam upravo zaronila u jedno posebno otajstvo – majčinstvo. I mogli su mi pričati prije o tome, mogla sam čitati o tome, mogla sam gledati i promatrati, no ništa nije bilo ravno udaru munje koji te pogodi kada prvi puta ugledaš lice svog djeteta.