Ne budite me kad kiša stane, ni kad sunce grane,
a ni kad čovjek bude bez mane i zacijele njegove rane.
Ne budite me kad svane!
Ne tražite da trošim uzaludno dane.
Ne budite me kad ozeleni gora,
a ni kad se u dolinu spusti miris opojnoga bora.
Ne budite me kad svane!
Ne tražite da trošim uzaludno dane.
Probudite me kad noć prizove poznate oči.
I onda kad znate da će doći.
Molim vas, probudite me
kad zvijezde njegov osmjeh budu tkale!
Ne budite me kad svane!
Ne tražite da trošim uzaludno dane.
YOU ARE READING
Kajdanka zaboravljenog pjesnika
PoetryPjesme davno pisane zaboravljene i brisane i neke sjetne, teške s opomenom i bez greške. Ljubav, mudrost pa nada njima vlada. A što bit će sada? Dok mi rima tiho svira, svaka nova riječ moju dušu dira. Stihovi me za rukav vuku lutamo po ritmu, zvu...
