Poglavlje 16

225 10 0
                                    

Nicholas (17. 10.)

Kucam već treći put na Kanadina vrata, ali nitko ne otvara. Prošlo je devet sati trebala je već biti budna. Zakasniti ćemo na predavanje, a Kanada nikada ne kasni, nikada. Kada imamo trening u šest popodne, ona dođe 15 minuta ranije i zagrijava se. Imamo još termin kod doktora za pola sata. Pokucao sam još jednom, ali ovoga puta malo jače. Ponovno ništa.

Otvorio sam vrata i zatekao Kanadu i Emmu kako spavaju jedna pored druge. Jesam li nešto propustio sinoć ili su samo tračale o meni sinoć? Emma se probudila i protegnula u krevetu. Polako je ustala da ne probudi Kanadu. Okrenula se prema vratima i pogledala me pospano.

„Nicholas..."-zijevnula je i počešala se iza glave.

„Što ti ovdje radiš?"-pogledala je digitalni sat na noćnom ormariću.

„Sad će pola deset, Amy još spava i nije imala bajnu noć"-pogledala ju je suosjećajno. Znači nisu tračale o meni. Malo sam razočaran jer nisu pričale o mome tijelu grčkoga Boga Apolona.

„Ima termin kod doktora"-rekao sam tiho da ju ne probudim. Bila je pokrivena dekom do glave, imala je crvene obraze i nos. Plakala je? Ne, Kanada nikada ne plače. Od kada sam ja uopće postao njezin tajnik? Pitam se bi se sama sjetila tog termina da nisam došao. Emma je probudila Kanadu i ostavila nas same u sobi. Zašto je otišla? Ne želim biti sam s njom u istoj prostoriji. Ne nakon one utakmice.

Skinula je deku sa sebe i ustala iz kreveta ni ne pogledavši me. Nisam bio siguran ignorira li me ili me nije primijetila. Izgledala je tako pospano. Kao da tri dana nije spavala. Golemi podočnjaci, razbarušena kosa i tragovi maskare ispod očiju. Emma je bila u pravu kada je rekla da je prošla noć bila naporna za nju.

„Daj mi samo minutu i spremna sam"-rekla je i prišla ormaru u kutu sobe. Znači nije ljuta?

„I, kako si provela vikend?"-zastala je na trenutak, pa progovorila.

„Dobro, a ti?"-izvadila je pulover i traperice iz ormara. Nije odmah odgovorila na pitanje. Je li joj tupan Aiden nešto nažao učinio?

„Isto"-rekao sam i okrenuo se prema vratima. Znao sam da laže, a vjerojatno je i onda znala. Svoj vikend sam proveo u piću, cigaretama i kockanju. Najbolji vikend u mome životu kada bih ga se samo sjećao. I već znam što ćete reći, to je toliki gubitak novaca. Naslušao sam se dovoljno tih priča od Arthura.

Bolje uštedi taj novac i kupi auto ili Na što ćeš trošiti novac kada budeš imao 60+ godina? Većinu vremena ga nisam slušao, ali to su bile jedine rečenice koje sam uspio uhvatiti iz tog besmislenog razgovora. Zamislite ovo, svaki dan ljudi potroše tisuće i tisuće dolara na kockanje. Dnevno zaradim oko 20 miliona dolara. Kada poplaćam sve račune i zaposlenike, ostane mi oko 300 tisuća dolara godišnje. To mi je i više nego dovoljno za život. Pa si vi sada mislite koliko je to gubitak novca.

Hodali smo u tišini do doktorove ordinacije. Tišina je bila čudna. Kao da je poljubac još uvijek visio nad nama. Jutro je bilo veoma hladno samo još čekam da padne snijeg. Obukao sam dvije majice, debeli pulover, kaput i zimske čizme, ali smrzavao sam se. Dok Kanada u drugu ruku, obukla je tanku majicu dugih rukava i preko toga tanki kaputić. Kako se ne smrzava na ovoj hladnoći od -20?

Ordinacija je bila udaljena 10 minuta od kampusa i doslovno sam zagrlio radijator kada smo ušli u toplu prostoriju. Bila je prazna i smrdjela je na sredstvo za dezinfekciju. Kanada je pokucala na vrata još uvijek ništa ne rekavši. Trebam li nešto reći? Hoće li me do kraja svog studiranja ignorirati? Morati će popričati sa mnom kad-tad.

Ušla je u ordinaciju i izašla iz nje pet minuta kasnije. Doktorica kaže da je sve u redu s njezinom nogom i da može nastaviti trenirati, ali da se ne napreže. Izašli smo ponovno na hladan zrak baš kada sam se lijepo ugrijao. Nastupila je ponovno ona neugodna tišina od maločas. Što sada? Nastaviti ćemo tamo gdje smo stali i ignorirati jedno drugo? Neću dopustiti da naše prijateljstvo propadne zbog greške za koju se kajem.

Our StoryWhere stories live. Discover now