Mafijaški spoj II: Povratak otpisanih.

11

Medicinska sestra je ušla u sobu i provjerila moje stanje. Dok je naslanjala hladni stetoskop na moj grudni koš, bol je prostrijelila moja krsta. Duboko sam udahnula i pokušala da ignorišem bolno probadanje.
- Danas bi trebala pokušati hodati ako se slažeš?- upitala je na šta sam nijemo klimnula glavom. Izašla je iz sobe i nakon nekog vremena došao je medicinski tehničar.
Objasnio mi je čitav proces mog ustajanja pa ako ne uspijem vraćam se ležanju.
Stavio je ruke ispod mojih pazuha i podigao me. Oslonila sam se na lijevu nogu i sve je bilo dobro.
- Rasporedi ravnotežu na obje noge.- rekao je dok me je pridržavao.
Kada sam se oslonila na desnu nogu imala sam osjećaj da mi je neko pritisnuo živac iz sve snage i da ga ne pušta.

Lagano me je spustio na krevet.

- Mogao bi te pustiti da hodaš sa štakama ali će te svakako malo boliti s tim da je sve svježe tako da bih ipak to ostavio za još koji dan.- rekao je i uzeo štake.
- Da li bi ikako mogla izaći malo napolje?- upitala sam na šta je odmah klimnuo glavom. Izašao je iz sobe i vratio se da kolicima.

Ponovo me je uhvatio ispod pazuha i prebacio na kolica te smo izašli iz te prokleto male sobe.
Javili smo se glavnom dežurnom doktoru i napokon izašli iz bolnice.

Iza bolnice je postojao mali parkić u kojem su bile samo osobe iz bolnice. Bio je lijepo sredjen, pun stabala i raznolikog cvijeća te je park prosto odisao mirisom male šumice. Vjetar je duvao i donosio hladnoću i svježinu kao i nagovijest da se bliži zima.
Dobila sam malu dekicu te sam se njome pokrila dok smo prolazili kroz zelenilo parka.

Park je bio pun ali uglavnom djece, bolesne djece koje je bila puna bolnica.
- Tu uvijek bude neka od medicinskih sestara ako ti šta zatreba ili ako se poželiš vratiti.- ostavio me je u blizini jedne klupe gdje se igrala grupa djece a njih je nadgledala jedna od sestara.

Klimnula sam glavom te je nestao u hladovini na putu za bolnicu.

Posmatrala sam djecu koja su se igrala i smijala trčeći okolo u bolničkim skutama, kako sam voljela zvati bolničke pidžame. I pored bolesti bila su srećna i razigrana bića bez brige o bilo čemu. Čak sam se i ja smijala dok sam ih posmatrala i ako sam u dubini sebe htjela da plačem zbog situacije u kojoj su se našla.
Jedna djevojčica plavih loknica i okeansko-plavih očiju me je ugledala te mi mahnula. Podigla sam ruku, osmijehnula joj se i uzvratila mahanjem.
Nasmijala se te otrčala nazad u grupicu djece odakle je došla.

Vjetar je dunuo a toplota nečije ruke na mom ramenu me je trgnula.