Emma's POV
Napravila sam ono što sam morala i istrčala iz ureda jer nisam mogla ponovno to slušati, nisam mogla dozvoliti da se opet slomim, a tek sam se sastavila. Donekle.
Na izlazu iz tvrtke sam ugledala Alexa koji me neopisivo razočarao. Znao je šta će Ian napraviti i šutio je, glumio je brižnog prijatelja, a ustvari je jednak gad kao i Ian.
"Emma."- začujem ga kako me zaziva pa ga pokušam zaobići, ali mi ne dozvoli jer me uhvati za lakat i okrene me prema sebi te se uopće ne pomislim otimati jer njegovo propovjedanje neće ništa popraviti može jedino pogoršati.
"Slušaš li ti šta ti ja govorim uopće?!"- vikne na mene, a ja ga nezainteresirano pogledam jer ne želim ga slušati, a ni neću.
"Zašto si takva?!"
"Ian i ti imate dijete. Roditelji ste."
"Emma, imaš dijete."- uhvati me rukama za obraze te me počne tresti valjda kako bi me pribrao što me natjera da se udaljim od njega jer se u meni probudilo nešto što ne treba, a to je želja za Ianom i našom srećom.
"Kojemu ste htjeli ubili mamu."- odbrusim te ga prostrijelim pogledom na što me on pogleda kao da je prvi put čuo za ovo, no moram priznati, dobar je glumac kao i njegov prijatelj.
"A sad me pusti."- pokušam mu se oteti, ali nije dozvolio već me još čvršće stisnuo za ruku.
"Št..."- grubo me uhvati za ruku te ga prekine meni poznat muški, grubi glas.
"Alex, pusti je."- znala sam da je Ian i nisam ga uopće htjela pogledati, a Alex ga posluša kao nekog poslušnog psića i pusti me.
Alexa još jednom prostrijelim pogledom i uputim se ka izlazu, dok me on i dalje izbezumljeno gledao. Može se on pravit mutav do mile volje, ali znam istinu. Otkrivena je. Oni su otkriveni. Maske su pale.
Čim izađem iz tvrtke uhvatio me lagani povjetarac koji mi je trebao što me natjera da nakratko stanem i odahnem. Počnem duboko uzdisati i izdisati od napetosti koja me tek sad obuzela.
Morala sam se brzo pribrati te brzim korakom odem prema autu koji je stajao na parkiralištu nedaleko od tvrtke i sjednem u njega paleći ga, zatim stisnem gas vozeći što dalje od njega, tvrtke jer je u meni budio one stare osjećaje koje ne trebam i ne želim jer ih ne zaslužuje. Iskoristio me i htio ubiti.
Na putu kući srela sam policiju koja je stajala uz cestu i mogla sam primjetiti ono jedno poznato lice, lice Grega koji me ubio pogledom, ali me iznenadilo da me nije zaustavio što znači da sad svi znaju da sam službeno živa, dok sam iznutra mrtva i umorna i neopisivo tužna. Vanjština zna prevariti, mogu ja hladno gledati Iana, ali vi ne znate koliko se meni noge tresu kad ga vidim, a razum uznemiri. Svi oni osjećaji se vrate koliko god ja njega mrzila i prezirala jer me htio ubiti. Jednostavno sam iskorištena.
"Dobar dan, gospođice Lane!"- odmah na ulazu u stan me dočeka nasmijani Aaron kojeg boli ona stvar za mene i kako se ja osjećam.
"Kako je bilo na prvom danu na poslu?"- zatvorim vrata za sobom, dok je on zainteresirano stajao ispred mene očekivajući odgovor koji nije dobio jer sam ostavljala torbicu na ormarić pored sebe.
"Dobro."- dam mu najkraći i najlažniji odgovor u nadi da će me pustiti da odem u sobu jer nisam u stanju razgovarati s njim.
"Želim detaljan odgovor."- uozbilji se te se okrene i krene prema svom uredu što znači da ja sad moram za njim što i napravim uz preokretanje očima.
Kad uđemo u ured sjedne na stolicu koja je bila uz radni stol, dok sam ja stala nasuprot njega, nisam htjela sjesti jer želim samo da što prije završimo i da se maknem od njega.
