"Fallen Angel" |z.m.-croatian| *COMPLETE*

"Chapter Fifty"

Dvije godine kasnije...

Gledam u dječju kućicu u parku. Kućicu u koju sam se prije točno dvije godine skrivala od njega. Bila sam ljuta. I glupa. Trebala sam ga slušati. Samo sam se trebala maknuti od onog čudovišta i otrčati njemu u zagrljaj.

Mogla sam toliko toga napraviti u trenucima borbe. Mogla sam ga ubiti čim sam ga vidjela. Mogla sam mu iščupati srce (ako ga uopće ima) čim sam ga ugledala. Mogla sam štošta, ali nisam. Nisam razmišljala dovoljno brzo i zrelo. Da jesam, on bi sada bio pored mene. Držao me za ruku i vodio kroz uzburkan život.

Da, uzburkan. Nakon Ianove smrti, drugi anđeli su me napadali. Neki su me hvalili, ali većina su se maknuli od svih. Neki su se čak uspjeli vratiti gore. Pošto nije bilo više nikoga tko je kontrolirao to.

Svaki napad sam uspjela zaustaviti. Neke čak završiti i prije nego su počeli. No, nisam više nikoga ubila. Gledati smrt ispred očiju za koju si ti kriv nije lako. Nisam htjela da mi se taj osjećaj ponovno dogodi.

"Maaamaaa." Mili glasić me prene iz razmišljanja. Okrenem glavu na desnu stranu, a na klupici me gleda moja sreća. Moje sunce u svijetu, odmah nakon njega.

"Reci, ljubavi." Osmjehnem se svom sinu pomilkivši ga po crnoj kosi.

"Zvao sam te već 56 puta. Hoću sladoled. Vidio sam tamo čiku sa sladoledima." Osmjehnem se ponovno gledajući u njegove krupne smeđe oči ukrašene dugim trepavicama. Isti je otac. Što više raste i razvija se, sve mu više liči.

"Evo ti." pružim mu novce. "Kupi i mami pa idemo kući. Kasno je, Noah."

"Okeeej." Razvuče riječ odlazeći po sladoled.

Dok smo došli kući, bilo je devet navečer. Gricnuli smo nešto ručka od danas, ne previše.  Napravila sam Noi bočicu koju je ispio u roku pet minuta. 

"Ajde, idemo reći tati laku noć." Osmjehnem se malom biću pored sebe. Uhvatim ga za ruku te se popnemo stepenicama u moju bivšu sobu. Otvorim vrata i vidim njega. Ljubav mog života. Leži nepokretan, jedva vidljivo diše. Između života i smrti je. Ne znam što mu je napravilo ono čudovište. Ne znam koliko će to trajati, ali znam da nije mrtav. Osjećam da me čuje dok mu govorim sve što se događa. Osjećam njegovu prisutnost.

Nažalost, sve sam prošla sama. Bez njega da me drži za ruku i kaže "Bit će sve u redu." Nisam mogla podijeliti s njim sretne vijesti da sam uspjela zatrudniti. Nije bio pored mene u bolnici kad mi je život i život našeg djeteta visio o koncu. Na sreću, uspjeli smo se oboje izboriti.
Nije bio tu da se svađamo oko imena, da hrani Nou, da ga uči govoriti i hodati. Propustio je sve te trenutke. No, u isto vrijeme mi je i davao snagu. Samim time što je disao i što sam znala da je ovdje, sa mnom. Time što sam znala da ću mu kad tad čuti glas, osjetit njegove dodire. Poljubit ga i zagrliti kao nikad do sad.

"Zašto tata stalno spava?" Trgne me Noin glas iz razmišljanja. Malo se lecnem na pitanje, ali uspijem  brzo odgovoriti  "Jako je umoran." Poklonim mu osmijeh i stavim ga sebi u krilo sjedeći na krevetu.

Prepričavamo mu kako smo proveli dan. Kako je Noah danas izmišljao priče i glumio ih. Kako je sam išao kupiti sladoled i sitnice poput toga. Vrlo je inteligentno dijete za svoje godine, čega me i jest strah.

"Ajde idemo spavat." Kažem kad završimo s pričom. Noah se primakne Zaynu i poljubi ga u obraz, a zatim ja u čelo. Ustanem se i spustim Nou s kreveta te krenemo prema sobi.

"Laku noć, tata." Noah zadnji put mahne Zaynu te otvorim vrata sobe kako bih ga smjestila na spavanje, ali me zaustavi duboki promukli glas.

"Laku noć, sine."

THEEE EEENDDDD. Ne mogu vjerovat da sam gotova s ovom pričom, ajme... Uglavnom, nadam se da vam se sviđa. I ja sam htjela sretan kraj, al morala sam nešto smisliti da vas zajebavam hehe

Uskoro bi mogla i nova priča, objavit ću ovdje obavijest pa budete mogli vidjeti.

Hvala svima na svemu pogotovo onima koji još uvijek čitaju ovo, a još više onima koji komentiraju. Puno vam hvala i nadam se da ćemo se družiti kroz još mnoge priče☺