Samo dva minuta | 🔛 |

nije to obaveza

Tamo negdje u tvojim mislima počivam ja.

...............................................

- Dušo, nemoj sebi da stvaraš obavezu. Teško je tamo, raspust je, odmori se.

Moj otac reče sa tugom u glasu. Klimuh glavom, ali na kraju, ipak uzeh hemijsku olovku i ostavih svoj potpis na papir.

- Oče, nije mi to obaveza. Želim pomoći. Želim biti drugačija nakon svega.

Rekoh mu, i uz to ga zagrlih. Shvatih ja njegovo ponašanje. Svaki otac želi dobro svom dijetetu. Ali moj želi previše. I naravno ne krivim ga za to, razumijem ga. Nakon burnog razdoblja u životu, treba mi odmor, ali ne onaj domor gdje bih samo ležala i buljila u telefon svakodnevno. Fizički rad je na neki način moj odmor.

- Ljubavi, ista tema?

Začuh potpetice i shvatih da je to moja majka. Dođe do njega i obgrli ga oko vrata utisnuvši poljubac u obraz. Moj otac na to zatvori oči uživajući u majčinoj ljubavi.

- Jeste. Odlučila sam majko, biću volonter u staračkom domu.

Podiže obrvu, a tata napravi bolnu grimasu, natjeravši me da se nasmijem.

- Mislim, da ocu ne prija tvoja masaža, majko.

Kroz smijeh rekoh, gledavši u majčine ruke koje stežu tatina ramena. Od početka nije bila za moj plan volontiranja u staračkom domu. Tamo ima bolesnih ljudi, koji nekada znaju biti dosta agresivni, nije to za tvoje oči. Uvijek bi govorila, ima tu istine, ali ne postoji ništa što bi mene spriječilo od moga volontiranja.

Majka pusti tatina ramena, blago ih gladeći i izvinuvši se. Tata joj klimnu glavom uz osmijeh, a ona se istopi.
Mislim da je vrijeme da odem. Pomislih i to uradih. Trebam leći spavati, da bih sutra bila odmorna i spremna.

...........................................

Nadam se da vam se
sviđa. ☄