decembar

176 28 3
                                    

Više nisam postojala samo ja - sada smo bili mi, kao amin na kraju molitve. Ironija je što sam bogohulnik do srži svog bića, što sam, takoreći, sestra Karamazova, što sam čisto otelotvorenje crne karamazovske duše uglavljene između krhkih rebara ispod kože od porcelana. Što mu se prezrivo smejem i rugam, ali posegnem za njegovim imenom kad god osetim da se nebesa spuštaju na moja ramena.

Bog nikada nije živeo u crkvi ili na nebu - živeo je u tvojoj sobi. Između gomile stripova u drvenim kutijama, ispod kreveta zajedno sa zaboravljenim knjigama i praznim limenkama, u tvojoj pepeljari u obliku broda ili možda čak na ladici pored kreveta, pokraj noža i prezrele jabuke.

Ne slušam muziku stariju od sebe, rekla sam ti dok si mi pokazivao ploče koje su mirisale na Jugoslaviju. Uvek sam mislila kako je čudno što sam znala kako je mirisala država u kojoj nikad nisam živela. Nije mi, pak, bilo čudno što si i ti znao - gušio si se u talasima nostalgije za vremenom u kojem nisi ni postojao.

Onda sigurno nemaš Bog zna šta da slušaš, lutko.

Osećala sam se raspeto kad god bi me tako nazvao. Zvučao je blisko i poznato tako upotpunjen sa tvojim mekim tenorom, kao dolazak kući nakon napornog dana. Mislila sam da je ironično jer nikome ne treba lutka koja se nikad ne smeje. Plašio me je način na koji je taj nadimak tako nonšalantno klizio sa tvojih usana kad god bi se našao pred devojkom koja je ličila na mene, ali sam volela da tešim sebe da joj je uvek nešto nedostajalo. Ne postoje devojke kao što sam ja, postojim samo ja... A onda sam se setila da ja više ne postojim.

Postojali smo samo mi.

Amin. 

Fiziologija ljubaviWhere stories live. Discover now