februar

151 22 1
                                    

U februaru me je zadesila inflacija reči. Dani su mirisali na knjige iz one male biblioteke na Zvezdari, na požutele stranice pretpotopnih izdanja i slova toliko sitna da bih počinjala da čujem boje posle svega dva pročitana pasusa. Upleli su se između stihova avangardnih pesnika i u pertle mojih martinki kao što su se prsti uplitali u kosu tamnu poput oniksa koju si zaboravio da skratiš. Nestajali su poput dima tvoje cigarete i mojih hemijski u tvojem notesu.

Reči su bile tu, ali samo zato što sam ih nasilno izvukla na svetlost dana. Neizrecivo ružne i nemilosrdno bezvredne baš kao i novčanice sa više nula nego zvezda na nebu. Moje pesme su postale groblje koje svi zaobilaze. Svaki stih za sebe vezuje po jednu mrtvu ljubav kao kamen na raskrnici što vezuje za sebe duše mrtvih grešnika. 

Osećala sam se kao mornar koji je na pučini ostao bez pitke vode - reči su i dalje bile tu, ali nisu bile ispravne. Rugale su mi se u svom bezgraničnom izobilju, u svoj svojoj nakaznosti i potpunom besmislu. Reči su tekle iz mojih vena umesto krvi, gušile me u sred noći i držale me budnu u suzama i agoniji.

- Znaš priču o Hero i Leandru?

Nisam joj ništa rekla. Nisam joj rekla da nisi ni znao ko je Pavić dok ti ja nisam poklonila Unutrašnju stranu vetra za dvadeset i drugi rođendan. Slušala sam te kako negde iznad mog ramena ponavljaš moje reči, sakateći ih tako da je samo biće jezika postalo neki unakaženi leš na podu amfiteatra. Razbacivao si se njima kao blesavo dete uvereno da nekoliko zveckavih dinara vredi mnogo više od jedne papirne novčanice.

- Pozajmiću ti knjigu ako hoćeš...

Nikada ti nije bilo jasno kako su to Pavićeva Heroneja i njen Leander bili ljubavnici ako se nikad nisu sreli u realnom prostoru i vremenu. Leander je živeo u prošlosti, baš kao i ti - ali je preplivao vekove i vekove da bi njegova duša ponovo pronašla Herinu u budućnosti. Međutim, šta da radimo ako Leander umesto u budućnost, uporno pliva ka još dubljoj prošlosti? Šta ako se Hero okrenula prema njemu, ako je uprla svoj pogled u prošlost, ako mu je pružila ruku, ali je on ipak nastavio da se udaljava od nje?

Šta ako nas je, ipak, razdvajalo nešto treće? Šta ako su to bile reči? Šta ako smo se nalazili na početku i kraju pesme koju je trebalo da napišem, ali sam izgubila sve reči koje sam znala pre nego što sam stigla da to učinim? Više se nije radilo o ljubavi - radilo se o onome za šta sam zaista živela mnogo pre nego što se taj prokleti zalutali komadić budućnosti zario u moje reči kao geler, pre nego što si ih pretvorio u prah i potpuno ih obezvredio.

Trgnuo si se kad sam te uhvatila za ruku na vratima amfiteatra, poput lopova uhvaćenog na delu.

- Šta hoćeš?

- Napraviću most između moje budućnosti i tvoje prošlosti da bih konačno mogla da te se otarasim.

- Šta ti to bulazniš?

- Vrati mi moje reči da bih ti napisala pesmu. 

Fiziologija ljubaviWhere stories live. Discover now